Sitnice 23. put

Svake godine isto. Bude ljeto, bude vruće, doktori s ekrana upozoravaju na Sunce, tlak, ishranu i tko zna što još ne. Po njihovu, gotovo da ne bismo niti smjeli izlaziti vani.
Ono što meni izjeda živce, to su mnogobrojne usporedbe broja noćenja stranih i naših gostiju lani i ove godine. Stalno se govori o nekakvom minusu, gubicima i slično, o malom broju gostiju. Jednom zgodom, na Murteru, govori meni čovjek kako ove godine ima premalo gostiju. Ja mu na to reče kako sam isto fino uredio i kuću i okućnicu pa nisam imao baš niti jednog gosta. On, zapanjen, pita: Pa kako to? Jednostavno, rekoh, moja je kuća u Drnišu, a tvoja na Murteru. Ja se ne žalim na broj gostiju, a ti stalno kukaš. Zahvali Bogu što si tu gdje je more. Nije mi se više nikad žalio. Shvatio je moju poruku. Još mi jedna stvar nije jasna. To je usporedba s prošlom godinom. Ja sam uvijek mislio da se svaka godina planira za sebe, da se ulože nekakva sredstva u sezonu i da se na kraju sezone zbroje učinci i tek onda se vidi da li se poslovalo pozitivno ili ne. Ovako to više djeluje poput puštanja magle, da se poreznici ne bi dosjetili.
Jednom prigodom u Tisnom, žali se čovjek kako njegov susjed ima puno više gostiju od njega . Pitam ga ja ima li ugrađenu klimu u apartmanu. On začuđeno: Pa šta će mu klima bolja od ove naše mediteranske. Sličan je bio i odgovor o satelitskoj televiziji. I onda kriv susjed. A što ćemo, naša posla.
Ono što mene muči u ovim ljetnim mjesecima je činjenica da Drniš na turističkim itinerarima gotovo i ne postoji. Možda tek koji slučajni putnik namjernik nabasa, a naša dična Turistička zajednica još je uvijek u nastajanju. Valja biti strpljiv, valjda jednom i ona proradi, baš kao i onaj slogan o više cvijeća, manje smeća. Još je previše onih gradskih ulica i predjela kojima caruje korov i smeće. Za mnoge od njih i sami smo krivi.
Ne valja gledati samo te ružne stvari. Danas je i blagdan Gospe od Anđela, dan kada se hodočasti Gospi Visovačkoj. Poželimo i mi svima koji hodočaste ispunjenje njihovih molitava i želja.
Danas se, nažalost, rastajemo i od još jednog Drnišanca, gospodina Frane Mrčele. Njegova samozatajnost, njegova ljubav spram Drniša i akordi njegove gitare kojom je rukovao vještinom virtuoza, ostali su mi u trajnom sjećanju. Neka mirno počiva u okrilju Gospodinovu kojeg je bezgranično štovao.