Siječanj

Uobičajene su jadikovke po svim sredstvima informiranja kakao je siječanj najdulji mjesec, kako ga je najteže prebroditi, kako kućni proračuni jedva izdržavaju sve ono što siječanj sa sobom nosi.
Dobro se sjećam onih davnih dana kad smo čekali Novu godinu. Za sve nas klince centralni događaj bilo bi samo čestitanje Nove godine. Nas nekoliko, ali nikada previše, uzeli bismo po jednu veliku jabuku i išli redom od kuće do kuće i čestitali. Domaćini bi tada svakome od nas zarili poneku dinarski kovanicu u jabuku. I tako bismo išli dalje. Znale su se kuće i domaćini koji us bili darežljivi a i oni koji bi strpljivo odšutjeli naše kucanje po vratima. Za takvu prigodu dobro se sjećam, pokojna gospođa Keti Adžija, žena Nikole Adžije, usitnila bi kovanice u najsitnije apoene, od jednog, dva i pet dinara ali je zato svaki mali čestitar dobio bar ponešto, uz obvezni bombon. Rijetki su bili domaćini koji bi dali neku papirnatu novčanicu. Zlu ne trebalo, uvijek je u džepu bila i rezervna jabuka. Taj, nekada lijepi običaj, sada je potpuno nestao.

Sada je aktualno skijanje i koliko se novaca potroši na skijašku opremu i boravak u Austriji i Italiji. Od cifri boli glava ana graničnim prijelazima gužve. Mi smo se nekada zadovoljavali samo grudanjem i sanjkanjem. Do kasno u noć kad bi pao snijeg, nizbrdicom, čuvenom Škaričinom stranom, jurile bi saonice, jurilo bi strano i mlado, uz povike ef, ef, ef. Znala se ponekad i ruka slomiti, ali radost sanjkanja ništa nije moglo pomutiti. Nismo svi baš ni imali sanjke. Ako bi i užicali koji đir, morali smo onda prazne sanjke vući od stare pošte pa sve do starta uz crkvu Svetog Ante. I svi bismo se tada navozali, nagrudali, izuživali u snježnim radostima, i navečer stigli na materine arambašiće ili drugu domaći spizu.
Nije nam tada padala na pamet ni Kranjska gora niti Cortina d Ampezzo, a ni troškovi zimovanja. Sada snijeg kao da izbjegava Drniš pa ovi mladi parovi, htjeli ne htjeli, ipak se lakše odlučuju za inozemstvo. I moje prvo studentsko zimovanje u Zagrebu, na Sljemenu, prošlo je tipično drniški. Nisam imao niti skije, niti sanjke, a nisam se baš niti grudao bog zna kako. Ali sam zato majstorski svladavao porcije graha s kobasicom u Tomislavcu i kuhano vino. I vrlo brzo, umjesto jednog Zagreba, ja sam u dolini vidio dva. I bio sretan.

Zašto sve ovo spominjem? Bojim se da je prevažno postalo govoriti o zimovalištima, o opremi, o vrsti skija, o zimovanju jer je to, kako se hrvatski kaže “in” a ne zato što je grudanje, skijanje i sanjkanje, prije svega radost druženja, trenuci kad je čitav grad odjekivao od graje, vriske djece i radosnog smijeha. Valjda sada tako mora biti.
Ipak, kad god zaleprša pokoja pahulja nad našim gradom, probudi se sjeta, i kao da negdje u zraku zazvoni ono glasno ef, ef, ef.

Drnišanac