Sedam polaznika uspješno završilo sedmu OPŠ PD Promina

U organizaciji Planinarskog društva Promina završena je još jedna Opća planinarska škola, sedma po redu.
Školu je pohađalo sedam polaznika, Zvonimir Šimunović iz Kijeva, Nikola i Ivan Turudić iz Vrlike, Valerija Čulina iz Knina, Diana Dujić iz Drniša kao i bračni par Kristina i Marko Duvančić. Izletnici su bili i njihovo troje djece, preslatka dvogodišnja Marta te Nika (13) i Pavle (10) koji imaju položenu Malu planinarsku školu. Voditelj škole bio je Josip Gverić.
Nastava je organizirana sukladno Pravilniku Hrvatskog planinarskog saveza o planinarskim školama a polaznici su stekli osnovna znanja i vještine, potrebne za primjerenu pripremu, sigurno planinarenje i ugodan boravak u planini.

Teoretski dio nastave održavan je u prostorijama društva u Drnišu svake srijede, teme su bile orijentacija, meteorologija, opasnosti u planinama, pripreme za odlazak i boravak u planini, prva pomoć i druge.
Predavači i vodiči na planinarskim izletima bili su članovi HGSS-a, Vodičke službe HPS-a te aktivni članovi PD Promina sa višegodišnjim iskustvom.

Sveukupno je organizirano osam izleta, obišla se suncem okupana Omiška Dinara, snježna Svilaja, te burne Tulove grede na Velebitu.
Speleologija se učila u Ćulumovoj špilji, spašavanje unesrećenog i izrada improviziranog nosila na Promini a sportsko penjanje u kanjonu Čikole. Kišu su na svojoj koži planinari osjetili na izletu na Vlaški Grad, a škola je završila dvodnevnim izletom na Dinaru.

Dojmove nakon završene škole iznijeli su pojedini polaznici, među njima Valerija Čulina je kazala:
– ‘Sastala se sedmorica veličanstvenih i upiše 7. OPŠ i to pod palicom Josipa Gverića. Očito vidjevši naš prosjek godina i misleći da smo svi iskusni planinari postavlja nam ljestvicu visoko, a za neke i previsoko. Ipak se ne damo i savladavamo sve zadano uz pomoć Josipa a i naše Matilde koja nam je bila pratnja na svim izazovima. Uz Matildu mora se spomenuti i Marta koja nam je poprilično spustila prosjek godina. Sve u svemu jedno prekrasno druženje kroz 2 mjeseca koje će se, nadam se, nastaviti i dalje. Hvala u prvom redu Josipu, zatim svim našim predavačima od kojih smo dosta naučili, našim vodičima na izletima, te svima ostalima koji su na bilo koji način sudjelovali u organizaciji 7. OPŠ. Nadam se da smo i mi bili d obri učenici’ – istaknula je Valerija.

Diana Dujić je navela:
– ‘Sve je započelo jednim slučajnim razgovorom o planinarenju. Draga osoba, naša Matka, potaknula me da upišem osnovnu planinarsku školu. Sva ushićena odem u društvo i uplatim članarinu, a uz to još i školu za planinare. I dok sam se ja mislila što je to svrha planinarenja došao je i taj prvi dan škole. Sat za satom upoznaš ljude koji su puni iskustva, dojmova i volje da prenesu to na nas učenike. Osjećaj je uzburkan nakon prvog izleta… Predivno je kad si s ljudima koje u biti niti ne poznaješ, povezan si energijom u jednoj cjelini. Pozitivno ozračje, mirisi prirode, upoznavanje krajolika i svih mogućnosti. Nakon dva mjeseca druženja, shvatiš koliko puno si stekao znanja kroz školu i kroz izlete, te koliko upoznaš samog sebe u nekim situacijama. Zahvalna sam što sam dospjela tu i što sam imala tako iskusne vodiče od našeg voditelja Josipa Gverića do ljudi drugih koji su tu bili za nas u svakoj situaciji i koji su nas motivirali. Toplo se nadam da će ta druženja imati produženo djelovanje i jako sam sretna sto sam mali dio tog svijeta’ – kazala je Diana.

Kristina Ilić Duvančić:
– ‘Unazad nekoliko godina, muž i ja planiramo upisati opću planinarsku školu. Na kraju smo uvijek pronašli razlog zašto ne. Sve do ove godine. Motivacija nam je bila naučiti osnove planinarstva, provesti kvalitetno vrijeme u društvu, ali i s naše troje djece. Pred početak škole, bila sam skeptična – kako ćemo s klincima na izlete, kako ćemo nositi (i znati spakirati) sve što nam s troje djece treba, hoće li ostali polaznici ludjeti kad ih budemo usporavali, hoću li imati kondicije za išta, kako ću se penjati uz stijenu, kako ću pod zemlju… Ipak idem na prvi sastanak. Osim muža, nikog ne poznajem. Voditelj je jako mlad, ok. Dvoje iskusnih planinara iz kninskog planinarskog društva, imaju do sad iza sebe više prijeđenih kilometara nego ću ja vjerojatno ikad imati. Mladi dečki iz Vrlike, s njihovom kondicijom se sigurno ne mogu mjeriti. Nas troje iz Drniša; moj muž koji je cijelo djetinjstvo proveo skačući po prominskom kamenju, Diana za koju ne znam koliko ima iskustva, ali vidim da poznaje sve u planinarskom društvu pa odmah posumnjam da se i ona već negdje penjala i ja- Zagrepčanka odrasla na asfaltu s genetikom programiranom za šetnju pitomim zagorskim bregima, a ne po stijenama i kamenju.

Prvi izlet nam je bio Omiška Dinara. Prvi put u životu sam na takvoj planini. Bilo mi je užasno teško hodati, strašno me nerviralo što sam najsporija, a još sam i svako malo htjela zastati slikati nešto, pogledati stijene, more, cvijeće. Bila sam ljuta na muža što me nagovorio na ovo, bilo me sram što se stalno mene čeka i što je oboje moje djece brže i spretnije od mene. Gunđala sam i na pola puta čvrsto odlučila ispisati se iz škole. Ali kad smo stigli do cilja, zaboravila sam sve muke. Pogled odozgo vrijedi penjanja. A osjećaj da sam uspjela još i više. Kad smo poslije sjeli na kavu u Omišu i kad sam pogledala planinu na koju smo se uspjeli popeti, odluka o odustajanju je pala u more. Srijedom predavanja, nedjeljom izleti. Na svakom sve bolja i bolja atmosfera. Mi smo obiteljski preskočili dva izleta zbog bolesti. Ostale smo odradili s veseljem. Učenje, druženje, zezancija. Kući smo se vraćali umorni i zadovoljni. Odličan način za napuniti baterije za novi radni tjedan. Za svaki izlet sve lakše pakiramo ruksake, sve smo iskusniji i sve bolje znamo što treba ponijeti. Ponosni smo zbog toga. Ponosni smo i što se svaki put sve lakše penjemo. Predavanja su bila zanimljiva, sve mi se činilo vrlo logičnim dok sam o tome slušala, ali tek kad treba ponoviti, vidim da tu ima dosta teorije koju treba svladati. Neka predavanja su ostavila snažan dojam na mene. Svjesna sam da planina nosi i opasnosti, ali nije ih ugodno vidjeti nabrojane na jednom mjestu. Predavači su mahom imali tremu. To mi se sviđa jer pokazuje da im takvi zadaci nisu najugodniji, ali su se ipak odlučili upustiti u to jer im je stalo do dobrobiti Planinarskog društva, stalo im je da nas nečem nauče i požele nam dobrodošlicu. Nadam se da ćemo i mi jednom vratiti na isti način. Ispit je bio opsežan i detaljan. Do zadnjeg trena nisam vjerovala da sve to trebamo naučiti. Ali stvarno smo trebali. Ozbiljan ispit, a nakon toga roštilj i druženje. Odlična večer u Planinarskom doma na Promini. Našu smo planinarsku školu završili zajedničkom večerom na kojoj smo dobili i zaslužene diplome. Nisu svi mogli doći što je šteta jer smo se super proveli. Bez obzira na početne različitosti i na veliku dobnu razliku, našli smo se u sličnostima. Moj najveći strah pri kretanju u školu bio je da će polaznicima i voditeljima smetati što na izlete vodimo djecu i da ćemo ih zbog toga sve usporavati – hvala ekipi što to u nijednom trenu nisam osjetila. Dapače, znam da su se i djeca odlično provela i osjećala se kao ravnopravni članovi naše male družine’ – istaknula je Kristina.

Diplome su uručene u predivnom ambijentu OPG-a ‘Pilipovi dvori’ u Razvođu, vlasnici kojega su sami polaznici Kristina i Marko Duvančić.