Riječ dvije o Promini

Često budem u prigodi razgovarati s ljudima koj i se bave
turizmom i koji svaki dan tragaju za mjestima koja bi mogli
ponuditi svojim gostima iz inozemstva. Obično budu
iznenađeni kad počnem nabrajati što naš kraj nudi ili bi pak
mogao nuditi. Budem i ja iznenađen kad vidim koliko su ti
ljudi i neinformirani, pa neke, za mene elementarne činjenice,
niti ne znaju. Zapravo, ima potencijala od kojih bi se dalo
dobro živjeti ako ne baš cijelu godinu, a ono bar njen veći dio.

Sama Promina, planina bez provalija i superopasnih vjetrova
i oluja, snježnih mećava, kao da svojom pozicijom mami
posjetitelje. Na sredini jednog velikog platoa kojeg čine
Petrovo polje, Miljevačka visoravan i Bukovica, ona stoj i
suočena s vječnošću. Koliko god se čovjek trudio ukrotiti
planinu, ona ima svoju ćud, ona nije ljuta, ali valja, valjda to i
ona traži, živjeti u suglasju s njom i onda ona bude divna.

Mnogi gosti, pogotovo oni stariji, ekološki osvješteniji,
uživali bi u laganoj šetnji, laganom usponu na Prorninu. Svaki
metar uspona znači širi vidokrug, svaka dosegnuta stijena
znači još ljepši obzor. I tako sve do Kornata i do mora koje se
poput kakve zlatne riznice ljeska u daljini i napaja dušu. Oko
staza bilje, trave, poneki hrast medunac, poneka smrika ili bor.
I gotovo na vrhu Točak, izvor voda, malo čudo prirode, izvor
koji je napajao drniške domove od davnih vremena. Onda
najednom, gotovo neopazice, ukaže se Planinarski dom,
prekrasno zdanje koje svjedoči da ima puno ljudi koji vole,
zapravo obožavaju Prorninu i skrbe o njoj. Domje postao oaza
u kojoj svaki planinar, svaki putnik namjernik, kako se to
popularno kaže, može naći kap okrjepe i zalogaj kruha. Za

– planinare oduvijek važi: napoji žednoga, nahrani gladnoga! A
tko se baš umori, sjedenje pred Domom, užitak u panorami i
mirisu smreke i trava koji vjetar donosi, ma otkuda puhao, zar
tre ba više ?!

Duboko negdje u dnu te panorame, u suton, upale se svjetla,

j najednom čini se kao da se razgoropadi Drniš, i od malog
gradića izgleda onako izdužen poput velegrada. Možda tek tu,
uz sam vrh planine, postaneš svjestan koliko treba truda i
znoja da bi dosegao vrh, baš kao i u životu. I što bude više
truda i više znoja, čovjeku bude slađe uspeti se na vrh. A i
vjetar na vrhu, ma kako jak bio bude naj čišći i onda čuješ kako
smrika najljepše miriše. Zavidiš ptici koja samo uz par lepeta
krila, uvijek nošena vjetrom, izdigne se iznad svega i uživa u
ljepoti neba. Za trenutak se i sam osjetiš poput ptice nebeske i
bude ti neizrecivo lijepo.

Zamislite, koj i bi turistički vodič mogao dočarati strancu
ljepotu krika orla nad planinskim vrhuncem, ako on sam ne
dođe, to ne osjeti i bude dijelom iskona ?!

Bude mi drago kad pročitam daje naš Dom na Promini
jedan od najljepših u Hrvatskoj, i da će se početkom travnja
održati i trka na Prorninu s velikim brojem učesnika, i
atletičara i planinara, trka koja se u svojoj kate4goriji boduje
za prvenstvo Hrvatske. Isto tako budem i ljut zašto puno
turističkih agencija koje u svojim brošurama nude gostima
bisere hrvatske obale, ne ponude i jedan od ponajljepših
bisera, dostupnih čitavu godinu, a to je Promina.

Drnišanac