Riječ dvije o proljeću

Družeći se ovako godinama, ušli smo zajedno u jedan ritam izmjene godina i godišnjih doba. Točno tako znamo koje nam godišnje doba najviše odgovara, koje nam najviše paše. U svemu tome najružnija činjenica je da se tako nakupi puno godina, a one nam, htjeli mi to ili ne htjeli, ipak sve više predstavljaju samo teret. Zato je nekako najbolje ipak govoriti o godišnjim dobima. Svako od njih ima svoje čari, svoju ljepotu i šarm, ali i onu ružniju stranu.
Jesen je prekrasna zbog boja, zbog dozrijevanja plodova, zbog jematve i mirisa dropa i dunja što se znaju staviti na ormar u spavaćoj sobi. Zato ti mirisi djetinjstva intenzivno traju do danas. Kad smo veliki broj nas u punoj trajnoj jeseni, jeseni života. A opet usprkos ljepoti, jesen je prepuna kiše, juga i truleži, onoga vremena kad smo nervozni, kad nas sve ljuti, kad glava boli a tlak varira.
Zima je, opet, nešto drugo.
Uvijek su nas prije učili da je zima bijela, da ima puno snijega i da je Božić bijeli. A ono toplo. U siječnju znaju voćke i prvi zumbuli procvjetati, a Božić bude sunčan i topao, baš onako kako Božić i mora bit, topao.
Poneka burica, a snijega nigdje.
Uvijek gotovo da požali za onim zimama kad je bježao od bure u kuću uz toplu peć, kad je cvokotao od hladnoće koja je znala uć u kosti, i u dušu… Dok je bura ljuljala stabla i mlatila škurama u kućama koje su bile prazne… U kojima nije bilo nikoga.
Uvijek je fijuk bure u meni znao probuditi strah i sjetu, gotovo tugu. Onda lagano, neopazice, dođe proljeće. Svuda ljubica, sve više je nitko ne bere.
Prije smo mi smatrali čašću prvu ljubičicu ubrati i odnijeti učiteljici u školu. Zumbuli, narcisi, procvjetali bajami i ostale voćke. Ljepše palete boja teško je zamisliti.
Onaj svevišnji slikar to ipak ponajbolje čini, a i njegova nebeska paleta ima najljepše boje.
Propupala priroda samo potvrđuje da iza muke i umiranja, iza jeseni i zime, opet dolazi život, dolazi proljeće.
Predivno je to kad se probudiš ujutro a prvi pogled, prva scena, bude zraka sunca što se stidljivo pomalja ponad Svilaje i onda sve jače prosipa svoju toplinu po čitavu kraju.
A Čikola, poput kakve zlatne žice, lagano vijuga kroz pitomo polje, znajući kako joj predstoji mučna borba s gudurama kanjona i odlazak zajedno sa sestrom Krkom, dalje u more… U beskraj.
I tako otkad je svijeta i vijeka.
I lijepo je što smo i mi dio te bezgranične božje ljepote.
I zato, neka proljeće ne bude samo u našim vrtovima, neka uđe i u nas, u naše duše. Neka naše oči uživaju u svoj ovoj krasoti.
Život je prekratak, a da bismo propuštali sve njegove dražesti da olako prolaze pored nas.
Zato i danas prošetajte, dišite punim plućima. Uživajte u pogledu na zapjenušenu Čikolu u kanjonu, uživajte u pogledu na predivni cvijet ljubičice u grmu i prekrasne narcise što svojom bojom i ljepotom mame pčele. Tako ćete najbolje spoznati zašto je proljeće najljepše godišnje doba, i Drniš ćete sasvim sigurno voljeti još više.

Drnišanac