Radio Drniš

S radiom je vrlo jednostavno, okreneš dugme, podesiš na odgovarajuću frekvenciju i pjesma teče li, teče. Da, i tekst poput ovog našega. A kad dosadi, ponovno dugme u akciju i zavlada bezazlena tišina. No, je li baš trako jednostavno?
27. studenog 2007. godine napunilo se 35 godina od kako se eterom čulo “Ovdje Radio Drniš” uz zvuke kola Gotovčeva Ere s onoga svijeta, tako da ima, bar sam se sam osvjedočio, onih ljudi koji se začude kad shvate da to kolo nije najavna i odjavna špica Radio Drniša, već ulomak kola iz naše ponajbolje opere.

Kad sam ja bio klinac, Radio Drniša nije bilo, postojao je samo razglas. Na više mjesta po Drnišu postojale su limene kutije s velikim lijevkom na prednjoj strani koje su bile razglas s kojega su tadašnje vlasti puštale obavijesti građanstvu, uz obvezne taktove marševa ili sličnih borbenih pjesama. Nije bilo pravila kad razglas radi, ali kad bi se čuli prvi taktovi marša, znali smo da će reći nešto važno.
Malo tko je na glas komentirao netom poslušane informacije ali su lica nazočnih slušatelja govorila više od svega. Vremenom, nestao je razglas, tehnika je uznapredovala i dobili smo radio. Bili su to pionirski koraci u eteru, bilo je programskih uspona i padova, ali svaka protekla godina ipak je možemo slobodno kazati bila postepeno osvajanje prostora medijske slobode. Ono što je bilo najvažnije u takvom društvenom okruženju kakvo je bilo prije Domovinskog rata jest pozicija medija koji se izborio za slobodu da ne mora nigdje i nikome ići po vlastito mišljenje. Tako su pomalo i svećenici postali redoviti gosti etera, a tematski vidokruzi postali su nemjerljivo širi. Domovinski rat pokazao je svu važnost etera i radija. Znali smo svi da trenutno nemamo svoj grad, ali smo s ponosom zato slušali svoj radio. I tako dođosmo do obljetnice od čak 35 godina.

Bilo bi lijepo kad bismo uzmogli snage i sredstava za cjelodnevno emitiranje ali i emitiranje s više snage koja bi pokrila veći prostor no sada.
Kratko vrijeme postojao je i Drniški vjesnik s lijepim izgledima da preraste prvotne zamisli osnivača ali je on netragom nestao.
Ono što mene kao Drnišanca muči, jest zamisao da imamo drnišku televiziju. Kad pogledam malo Max TV, vidim da malo koje veće mjesto u Hrvatskoj nema lokalnu televiziju. Volio bih za života vidjeti i moguću našu. Ne mora imati baš nekakav pretjerano ozbiljan program, ali znam da bih uživao sat dva vremena dnevno gledati drniški krajobraz, panorame i ljude, zbivanja i događaje.
Ne čini li se i Vama, poštovane slušateljice i poštovani slušatelji da bismo tek tada bili pravi grad?!

Drnišanac