Prsten

Ima nekih stvari, naizgled sitnica, koje se čovjeku dese, i onda ih on pamti čitav život. Obično to budu događaji iz mladosti jer je nekako u prirodi čovjeka da mladost i sve vezano za mladost najbolje pamti. Je li to zbog same mladosti i činjenice da smo, htjeli ne htjeli, onda najviše sanjali o sreći, ili je što drugo u pitanju, tko bi to znao.
Dobro se sjećam 1972. godine i mature. Nije to bila matura kao ova sada. Nama je jednostavno bilo kazano, polaže se gradivo iz sva četiri razreda gimnazije, pa pitanje koje izvučeš. Bilo je bitno što bolje maturirati jer si kao odlikaš imao pravo izravnog upisa na fakultet. A znalo se da iz gimnazije moraš na fakultet jer sa samom gimnazijom možda i imaš znanje, ali nemaš zvanje.
Moja mater, kako je već bila verzirana u prosvjetnu problematiku, imala je veću tremu zbog moje mature nego ja. I tako jednog dana ona obeća da će mi kupiti pravi prsten za uspomenu ako položim maturu s odličnim uspjehom. Znao sam da su njene financijske mogućnosti vrlo skromne, ali sam isto tako znao i da je uvijek imala neki svoj crni fond. Tako dođe dan mature. Jest da sam bio malo nervozan, ali nisam ni malo sumnjao u sebe. Položio sam s odličnim uspjehom. Mater je, ne dvojeći u uspjeh, već kuhala kavu svojoj stalnoj ekipi susjeda. Prvo što mi je rekla kad sam došao kući bilo je: – Sutra idemo u Split po prsten. Jedva sam iščekao jutro i trenutak kad sam s Klisa ugledao panoramu Splita. Našli smo jedan prekrasan prsten koji je imao na sebi crni jantar i djelovao je baš otmjeno i ozbiljno, a mojoj još uvijek dječačkoj ruci davao je dozu potrebne ozbiljnosti. Bio sam presretan, i ja i mater. Uvijek bih, u kontaktima s drugima, pazio da istaknem, kao nehotice, prsten. Ono što me posebhno oduševilo, bilo je zadovoljstvo koje sam vidio kod matere, stare, polupismene žene, ali žene koja je dobro znala da jedino učenjem i znanjem možeš nešto učiniti od vlastita života. Njoj je upravo njen život bio najbolji putokaz, bio je to život čobanice, život žene koja je preživljavala fregajući gospodske kuće i perući tuđe prljavo rublje. A sve to za koricu kruha svojoj djeci, i evo sada, za moj prsten.
Jednog dana, prošlo je više mjeseci, negdje je neopazice skliznuo prsten s moje ruke. Nikad ga nisam uspio naći. Bio sam kao izgubljen tih dana. Uvijek mi je pred oči izlazio majčin lik i neopisiv izraz njene sreće dok mi je davala prsten i kazala: Neka ti je sa srićom, dite moje!
Često i sada pogledam po zlatarskim radnjama ne bih li našao nekakav sličan prsten. Vjerujem da ću jednom uspjeti u toj nakani. Zato valja brižno čuvati sve uspomene, i male i velike, i naše male intimne, i one koje nadrastaju našu intimu. Tek s njima, s tim detaljima, mozaik našeg života bit će cjelovit i ispunjen.
U mome mozaiku nedostaje jedan lijepi mali prsten, sav iskovan od majčinske ljubavi.

Odgovori