Prošlo je 27 godina od napada na drniški kraj

Prošlo je 27 godina, a sjećanja su još uvijek svježa.
16. rujna 1991. godine, tko je u drniškom kraju doživio – zaboraviti ni neće.
Prvi četnički napadi dogodili su na današnji dan prije 27 godina u popodnevnim satima. Granate iz topova i tenkova, zatim iz višecijevnih raketnih bacača padale su na Drniš, Oklaj, Siverić i ostala drniška naselja, a u predvečerje stigla je i avijacija JNA.

Na području Promine u selu Puljani toga dana pale su i prve žrtve rujanskog rata 1991. godine. Poginuo je drniški policajac Šime Grabić te četvero nedužnih civila među kojima i jedno dijete. U prvom granatiranju u Puljanima su stradali Mate Burnać, Kata Pokrovac i Marija Verović, dok 12 godišnju djevojčicu Mariju Pokrovac pogodila je granata istog dana u Oklaju za vrijeme obreda sprovoda na mjesnom groblju svetog Mihovila.

U noći sa 16. na 17. rujna 1991. godine krenula je kolona Drnišana prema Zagori. Žene, djeca, starci i bolesnici pješačili su preko Čikole do Pakova Sela i Pokrovnika, te dalje vlakom i autobusima prema sigurnijim mjestima na obali. Tek s vrećicom u ruci, put u nepoznato.

Sa svojih ognjišta protjerano je 17.000 stanovnika.

Novi dom narednih pet i više godina žiteljima drniškog kraja, uglavnom hrvatima, je u hotelima, od Solarisa u Šibenika, preko Medene u Trogiru, Marjana, Zente, Duilova i Lava u Splitu do Sutjeske u Baškoj Vodi. Raseljeni su i po brojnim drugim lokacijama u gradovima i mjestima diljem Hrvatske. Oni koji nisu željeli napustiti svoj dom, ostali su kao svjedoci zlodjela koja će se na ovom prostoru odvijati u četiri godine okupacije: ubojstva, paleža, pljački, razaranja kulturnih spomenika, crkvi, tvornica i domova Drnišana.

Te 1991. godine, po popisu stanovništva na površini od 840 km2, živjelo je 24.169 stanovnika, od toga 18.732 Hrvata i 4.974 Srba.

Ante Matić u vrijeme izbijanja rata bio je predsjednik drniškog Izvršnog vijeća i Kriznog stožera, potom gradonačelnik Grada Drniša od 1993. – 2001. godine.  Grad je funkcionirao cijelo vrijeme rata u prognaništvu u Unešiću, kao i Radio Drniš, a drniške škole od glazbene do srednje su organizirane tamo gdje je najviše Drnišana našlo privremeni boravak.

Proživjeli su Drnišani četiri duge ratne godine iščekivanja povratka kući nikad ne gubeći nadu u povratak, živeći u tijesnim hotelskim sobama, hraneći se u redovima pučkih kuhinja, te u skladištima Crvenog križa i Caritasa.

Sanjani dan povratka stigao je prije 20 godina, s Olujom 05. kolovoza 1995. godine kada je oslobođeno cijelo do tada okupirano područje. Nakon ulaska hrvatskih postrojbi u Drniš i ostala okupirana mjesta bilo je jasno da je stanovništvo koje je tijekom okupacije živjelo u tzv. Republici srpskoj krajini već prije napustilo domove slušajući zapovijed političkog i vojnog vrha o evakuaciji. U gradu Drnišu oslobođenje dočekao je vrlo mali broj i Srba i Hrvata.

Potom je uslijedila višegodišnja obnova grada i drniških sela, novi početak i život iz temelja. Drniš je nakon jugoarmijskog zauzeća doživio zaista tragičnu sudbinu, dobrim dijelom je spaljen i razrušen o čemu i danas svjedoče još uvijek sve ne obnovljene građevine.

Prema procjeni ratnih šteta, Drniš je na drugome mjestu u Hrvatskoj, odmah iza Vukovara. Računa se, naime, da je ukupna šteta na drniškom području, prouzročena ratnim djelovanjem, iznosila više od sto milijuna eura.

Ne ponovilo se, nikada, nikome.