Pogače

Prebirući ovako iz tjedna u tjedan, iz nedjelje u nedjelju, po našim sjećanjima, po zvucima, slikama ili mirisima djetinjstva i mladosti, suočimo se ponekad i sa stvarima ili događajima koje su naizgled banalne, periferne, ali nas snažno emotivno pogode kad ih se temeljito podsjetimo.
I kad sam ja bio mali, a bilo je to zaista davno, slavio se Uskrs. Danima bi majka sakupljala jaja, kupilo bi se posebno brašno, kupile bi se naranče i limuni, te šećer, i to nitko nije smio dirati. I onda bi na Veliki Petak počelo mijesenje pogača, jedinog kolača koji bi se spremao samo jednom godišnje, baš za Uskrs. Gratala bi se kora od naranača i limuna, koristila su se samo tzv. domaća jaja da pogače budu što žuće, a kvas bi bio isključivo svježi. Znam da ga je mojoj majci dostavljao više puta ujac iz Splita. Imala je majka naćve u kojima bi se ostavljalo tijesto da kvasa. Nakon toga formirale bi se pogače i stavljale na pregradnu dasku ili policu iz ormara i prekrivale lancunom i kuvertom da se da se puno ne bi rashladile.
Pekle su se u javnim pekarama. Pekara za moj kvart bila je kod obitelji Marka Bilića, zvanog Pušar. Njegova desna ruka bila je njegova supruga, gospođa Mara, koja je jednima bila kadra održavati reda u pekari. Kad bi pogače dokvasale, Marko bi rutinskim potezima nožicama na vrhu pogače napravio imitaciju cvijeta i premazao ih, zbog sjaja, žbaćenim jajem. Uvijek bi se uz pogače za nas djecu napravila pokoja greca ili kako bi to stariji rekli garitula. Bile su to pletenice od tijesta s upletenim jajem, ili pletenice u obliku ptice.
Beskrajan bi bio ponos drniških domaćice kojima su pogače bile fino dignute i lijepo ispečene. One koje nisu bile takve sreće, brzo bi napustile pekaru pod izgovorom da im se žuri. Najgore bi ipak bilo kad bi puno pogača dokvasalo za pečenje, a kapacitet peći je bio ograničen. Tad bi autoritet gospođe Mare bio neupitan. Najljepša pogača obično bi sačuvala za blagoslov u Crkvi a mi djeca jedva bi dočekali Uskrs i naše drece.
Već dugo nema našeg dobrog Pušara ni njegove gospođe Mare. Nema više onih pogača čiji bi mirisi opajali naša čula. Uvijek ih se zaželim kad vidim ove nove tvorevine koje trgovci nazivaju sirnicama, ne znam ni sam zašto.
Ta tko može više vratiti onu atmosferu svečanog iščekivanja dok bi pogače bile u peći i one komentare brojnih domaćica o svemu i svačemu dok bi bile u pekari. Ta tko može više vratiti onu atmosferu mladosti i iskrenog očekivanja Uskrsa bez hrpe raznih zeka i zečića koji nas danomice bombardiraju s TV ekrana, onu atmosferu kad smo svi bili zadovoljni i s malim stvarima.
Dokle god bude nas koji pamtimo te male sitne, ali nadasve divne stvari iz mladosti, trajat će i naše sjećanje na Marka i gospođu Maru, naše sjećanje na jednu staru pekarnicu pored mosta.
I ona i uskršnje pogače i garitule ostale su nepovratni dio naših života i naše mladosti.

Drnišanac

Odgovori