Podsjetnik na ljubavanje

- 2. veljače 2010.

Više puta smo podsjećali u našim susretima na one najljepše detalje u životu svakog od nas, one trenutke kad nam se počne pomalo ukazivati ljubav, pa do onih trenutaka kad postanemo roditelji ili pak onih kad počnemo sanjariti o unučićima. Meni je oduvijek najtajanstvenija , gotovo mistična bila ona faza kad si stvarno mlad i kad ti se, ničim izazvan, njezin ili njegov lik, stalno nalazi pred očima, kad ti je njena kosa najljepša na svijetu, a modrina njenih očiju poput kakva nedirnuta morskog žala. I sve se to dešava samo od sebe, da nisi ni svjestan zašto je to tako. Dah ti zastane kad ona prođe blizu, a ti muškarčina nemaš petlje išta joj reći. Nekada su bila i sasvim drugačija društvena pravila ponašanja. Nije bilo noćarenja ili izlazaka u provod tek iza deset sati navečer. Vrijedilo je pravilo: Čim odzvoni Zdravo Marija, u kuću mlađarija! Često su prvi pogledi padali upravo u crkvi. Znalo bi se što to znači. Uslijedile bi zatim šetnje , ali uvijek na distanci, bez dodira. Ako biste i vidjeli neki par koji ide šotobrace, onda je to mogao biti samo bračni par. Ono što je najgore, nije se moglo viđati svaki dan, jer kućna pravila nisu ni dozvoljavala djevojkama izlaske svaki dan.Muškarac je uvijek imao obvezu maziti i tetošiti svoju simpatiju. Često se to radilo, čokoladom, bombonima ili galetama. Rizik je bio čak i čokoladu kupovati jer bi suptilni drniški trgovci znali priupitati: A kome to iđe,aa? Sretna okolnost je nekad bila što je Drniš imao kino i to četiri dana u tjednu, utorkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom i to prvu i drugu predstavu sa žurnalom Filmskih novosti. Mrak kino sale skrio je mnogi stisak ruke, pa i mnogi dodir ili diskretni poljubac. Zato uvijek pomislim kako je šteta što više nema kina. Možda ovi novi Cine stari upravo na toj plemenitoj tradiciji imaju takozvana ljubavna sjedala.Plesovi i plesni vjenčići bili su nekada redoviti, sa živom glazbom i posebnim toaletama. Na ples se išlo svečano obučen, držalo se više do sebe, ili su to jednostavno bila takva vremena. Uvijek bi nakon vjenčića kavalir otpratio svoju dragu blizu njene kuće pazeći da brižni ukućani ništa ne vide. Roditelji tada i nisu baš odobravali dugotrajno ljubovanje. Uvijek bi ih bio strah prekida veze i moguće blamaže njihove kćeri. Zato bi se dogovorio službeni susret roditelja i zaruke, te dogovor o vjenčanju. Samo vjenčanje uvijek bi bilo odraz gospodarske moći ili, bolje kazano, nemoći dotičnih obitelji. Nakon toga život bi ušao u svoju kolotečinu, djeca i njihov odgoj i svakodnevna borba za koricu kruha. Znalo je biti i onih situacija kad se dugo ljubuje i onda najednom pukne film i dođe do razlaza. Teško bi bilo ponovno vratiti takve parove u normalnu životnu kolotečinu. Dosta tako povrijeđenih djevojaka zauvijek su ostajale same, da li zbog tuge ili nekakvog prkosa životu, tko bi to znao.Danas su ipak neka druga vremana. Brzo se ljubuje, brzo se udaje i rađa, još brže se rastavlja. I još kažu da su takva vremena.Kao da se neda vremena onim slatkim trncima da prožmu cijelo tijelo i dušu i da dodir njene ruke i poljubac budu blažena vatra koja će nas grijati čitav život.

Zato i ovaj podsjetnik na neka drugačija i, čini se, pitomija vremena, kad se ženilo mišlju: Ovo je žena uz koju želim ostariti!


MIŠLJENJA ČITATELJA

OSTAVITE ODGOVOR

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Nastavite čitati

Radio Drniš

Sviramo samo najbolje

Current track

Title

Artist

Background
hrCroatian