Pikuća

Ovo je već četrdeset i prva nedjelja kako se družimo, poštovani slušatelji, na valu našeg radija, a ja nikako skupiti hrabrost i dotaknuti se jedne teme što me već dugo zaokuplja.
Tema je opet, priznat ćete, mala obična, ona koja dira sve nas što smo odrastali u potrebi i u obiteljima u kojima je svega nedostajalo osim djece. To su naše igre i igračke. Koliko danas mladih zna što je bankuc? Koliko mladih danas mladih igra poklape, ili baca kamene ploče ili baca novčiće u daljinu tko će bliže, koliko danas djece igra jarče, jarče kokodarče, ili se zabavljaju s pjesmom Došla majka s kolodvora?
Koliko danas curica igra balarine? Tko još igra trilje ili domino, tko još vrti vrtuljak s natpisom gubi sve, baci dva ili uzmi sve? A tko još vozi karić na balinjere?
Eto koliko nabrojismo igara i igrica koje su nekada ispunjavale naše živote, a da za niti jedan od rekvizita nismo morali izdvajati velike novce ili ići u kupovinu u Turbo limach.
Pokušao sam testirati nekoliko mlađih osoba pa sam ih pitao znaju li što je pikuća. Nitko mi nije znao odgovoriti. A riječ je o jednoj vrlo jednostavnoj i vrlo dopadljivoj i zdravoj igri za koju je dovoljno imati dva komada drveta, najbolje drške od metle, jedan zvani polukriž, a drugi zvani koza. Punti su se mjerili takozvanim gobanjem, jer se moralo dobrano slegnuti i mjeriti udaljenost od mjesta pada polukriža do rupe odakle se on izbacivao. Zato pikuću spominjem prije svega zbog onih koji su je nekada igrali da se sjete, ali i zbog onih koji bi je mogli igrati, ali ih nema tko naučiti. Pikuća je možda jedan od najboljih pokazatelja kako je za sreću potrebno zaista malo, tek poneka sitnica, vedra duša i drag prijatelj. I valja biti mlad. A da ne govorimo o tome da je gotovo svaka ulica imala svoju ekipu za na male branke, a da je najcjenjenija bila gumena lopta iz Borova koju je valjalo najprije žigovati. Nije se tada satima sjedilo pred televizorima i računalima, nije se tada gubilo vrijeme na Internet. Nismo tada bili toliko otuđeni jedni od drugih, nismo bili stranci jedni drugima. Sada pomalo postajemo stranci i vlastitoj djeci, a i oni nama. Je li baš usud modernih vremena da se rastaču sve one društvene vrijednosti koje su nam nekad puno značile, li je možda samo riječ o tome da im mi stariji ne poklanjamo dovoljno pažnje?
Pa ako sada baš i nema pikuće, u našim sjećanjima ona će ostati kao trajan spomen na ljepotu i nevinost našeg odrastanja, kao spomen na dane kad nas je znao razveseliti kliktaj ptice u zraku, miris pokošene trave ili radosno mahanje repom našeg psa kad bi se vraćali kući.

Drnišanac

Odgovori