Papa Jozef

U životu sam sreo i poznavao ogroman broj ljudi, ogroman broj sudbina. Neke sam sreo tek tako, u prolazu, ni ne zamijetivši ih, neke malo bolje pamtim, a neki su postali konstanta u mome životu. Tako je i s mojim susjedom Josom. Išli smo skupa u osnovnu školu, onda kad su svi roditelji obvezno plaćali knjige, a Josini i moji, jedva su spajali kraj s krajem. Mogu ja sada nabrajati kojekakve stručne izraze, ali svi se mogu svesti na jedno: bili smo sirotinja!
Život je htio da Joso zarana ode, kako se to popularno govorilo, na privremeni boravak u Njemačku. Otada se viđamo jednom godišnje, kad dođe u svoju kuću koju je sam priskrbio radeći na baušteli. Ima Joso još dva razloga za ponos, dva sina. Oba već ljudi, oba rade, oba se oženili. Onaj stariji ima ženu Njemicu, ima divnu kćerkicu koja je već pošla u školu. E, i tu zapravo počinje naša prava priča.
U jednom od naših davnijih javljanja spomenuli smo našega Josu i njegovu muku kako ga njegova unučica nije još naučila zvati “dide Joso” već samo “papa Jozef”. A Joso, vedar čovjek sa starinskim brkom, bio bi presretan da to čuje. I kako već dolikuje, ja sam Josi poslao jedan primjerak knjige Drnišanac u Njemačku da malo pobudim i kod njega naše zajedničke uspomene. Knjiga je dopala u ruke i njegovom starijem sinu koji je pročitao tekst o Josi. Malo po malo, jednog dana dođe unučica na vrata i reče: Dide Joso, kako si? Joso je zaplakao od radosti. Možda bi u drugoj prigodi i sakrio suzu, ali ove baš nije htio. Osjetio je da njegovo unuče nije stranac, već njegova unučica.
Ovih dana navratio je Joso u Hrvatsku i sav ushićen priča mi ovu priču. Ova ima happy end. A mnoge druge?!
Tko zna koliko li je sudbina koje su otišle na sasvim druge meridijane i paralele, sudbina koje je život odvojio od Drniša, od ikavice, od Promine, Svilaje i Miljevačkog gaja!
Svi oni u krajičku duše, žive u nadi da će kad-tad doći u Drniš, doći kući! Znaju oni dobro da nikakav standard i nikakvi automobili ne mogu zamijeniti ugodu jeseni u Drnišu, kad ona poput najboljeg slikara razastre krajem cijelu paletu svojih boja, sve svoje mirise dozrijevanja, i svoje sutone kad Sunce lagano tone iza horizonta, a njegovi krvavi tragovi dugo se bore s nadolazećom noći.
Zna to dobro i naš Joso, sretan što više nikada neće biti papa Jozef, već samo obično, njemu najmilije: did Joso!

Odgovori