Očekujući četvrti roman Josipa Budiše

Uskoro će biti objavljen četvrti roman a peta knjiga autora Josipa Budiše – „6,9 po Richteru“.
Evo što nam je autor Josip Budiša, rodom iz Cere, kazao o svojim dosadašnjim knjigama:
– S pisanjem sam se počeo baviti u šezdesetoj godini po odlasku u mirovinu. Tako sam prvu knjigu „Sve naše krize“ u vlastitom izdanju objavio 2012., u kojoj se kratko osvrćem na sve krize koje su me pratile kroz život, od 50-ih godina prošlog stoljeća na ovamo, nastojeći prikazati vlastita gledišta o uzrocima i rješenjima stalno prisutnih ekonomskih i moralnih kriza u društvu.

Prvi roman
Drugu knjigu, a prvi roman autobiografskog karaktera „Tragom sudbine“ izdao sam 2014. g., u kojemu kroz glavni lik opisujem životni hod čovjeka rođenog u kršnoj Zagori s naglaskom koliko ga je mjesto rođenja odredilo i „oblikovalo“ i utjecalo na njegovu osobnost.
U dijelu recenzije lektor knjige prof. Ivan Peroš piše: „Ako bismo književna remek-djela mogli usporediti s ružama uzgojenima u vrtu marljivim rukama vrtlara, onda je Budišin roman poljski cvijet iznikao na škrtu komadu zemlje, iz plodne crvenice koju je bura nanijela u kakvu škrapu da iz nje kao iz lončanice stvorene Božjom rukom privlači poglede putnika namjernika svjesnih da se prava umjetnost ne krije u množini ”teških” riječi nego upravo u iskrenosti i nepatvorenosti izričaja.“
Glavni urednik Mladen Vuković o romanu „Tragom sudbine“ će istaknuti: „Ovi su Josipovi zapisi i svojevrsno svjedočenje starih narodnih izreka kako nevolja gradi čovjeka, ili kako sve ono što nas ne ubije, to nas ojača, i na koncu kako se u naša zapamćenja usijeku samo sretna događanja i lijepe uspomene, neponovljivi mirisi djetinjstva ili blažene srsi prvih ljubavi… Pozdravljam novu knjigu Josipa Budiše, književni prvijenac, kao još jednu literarnu molitvu za oživljavanje naših zapuštenih sela, kao poziv na dublje promišljanje o nama danas i ovdje, kamo to srljamo, i uvjeren sam da će svaki čitatelj u ovoj “vlaškoj” priči uživati i – naučiti neke izgubljene vrijednosti, zapretane u prašini civilizacije koja grabi svome kraju.“

Drugi roman
Treću knjigu, a drugi roman “Manje više isti ljudi“, koji je u potpunosti fikcija, objavio sam 2016. u suizdanju Matice hrvatske Imotski i u njemu su glavni likovi umirovljenički kvartet povezan s njihovom prilagodbom toj trećoj životnoj dobi, a čiji prijelaz jednako držim turbulentnim kao i prijelaz iz godina adolescencije u ranu zrelost. Ovaj roman je od travnja do srpnja 2016. g. po čitanosti u narodnim knjižnicama bio treći u Dalmaciji, a petnaesti u cijeloj RH. Evo što kaže lektorica gospođa Ljiljana Skataretiko kazala o romanu “Manje više isti ljudi“: „Autor piše o socijalno angažiranim temama, “malomišćanskim” intrigama i karakterima prepoznatljivim u bilo kojoj sredini. On pisati mora! Kao što lastavica krene iz Afrike na daleki put ne bi li nam nagovijestila proljeće, tako i Budiša nagonski kreće u avanturu zvanu pisanje. Njegov spisateljski put je čist i bijel kao snježni put lavine. Mislim kad se sa strašću piše – ta strast postaje opipljiva. Budiša je nježna spona naše prošlosti i naše sadašnjosti. Prirodno je u „trećoj, životnoj“ dobi upitati se: jesam li živio ispravno, jesam li bio fer ili sam bio gad, jesam li previše mislio na sebe pritom ne uviđajući da me netko treba… Takvih bi se pitanja moglo postaviti svu silu. Da Budišini likovi nisu upravo ovakvi kakvi jesu – knjiga bi bila lišena svakog „šuga“. Ostati čovjek lako je – ali put do toga – težak je. „Savršenstvo je dosadno“ – kažu oni iz malo starijeg „zlatnog“ doba.“

Treći roman
Treći roman „Konformist“ koji je objavljen krajem prošle godine u izdanju riječke nakladničke kuće „Uliks“ naišao je na snažan čitateljski odjek. Četiri mjeseca uzastopno iz tjedana u tjedan bio je rangiran od 19. pa do visokog 12. mjesta po čitanosti svih hrvatskih autora. Kao nadahnuće za roman poslužila mi je izreka kineskog filozofa Konfuncija: „Samo se ljudi najuzvišenijih i najnižih karaktera ne mijenjaju“. Ova Konfucijeva izreka jako mi se dojmila i navela na razmišljanja o velikoj većini ljudi koji se karakterno mijenjaju. Ujedno me i dalje vodila k dubljem promišljanju o raznolikim ljudskim mjenama koje su kod većine smrtnika ustaljene i neminovne, ali u kojima se olako prijeđe granica etičnosti. To se ponajviše uočava u borbi za materijalna dobra koja su mjera za društveni status. Previše se stresa proživljava u toj borbi za bolji status i konzumizam koji nam nudi globalizacijski svijet. Sve ove pojave pokušavam što zornije pokazati iz perspektive likova različitih intelektualnih i materijalnih statusa u svom romanu koji sam zato naslovio „Konformist“. U romanu se, pored glavnog lika, i ostali likovi prokušani mnogim životnim situacijama i trenucima iskušenja u manjoj ili većoj mjeri ponašaju konformistički.
Evo što kaže naš poznati kulturnjak, urednik svih mojih dosadašnjih knjiga Mladen Vuković o „Konformistu“: „Josip Budiša promišlja jedan od temeljnih životnih naputaka slavnoga kineskog filozofa Konfucija, filigranski propitujući otajne i prekrhke granice koje čovjek na prevelikom skalinu životne pragme mora prekoraknuti da bi lakše brodio svome cilju. Hoćemo li izdati sebe ako imalo odstupimo od svojih unutarnjih zasada duše i srca, ili ćemo ostati „budale“ ne mijenjajući svoja načela ni za nanomilimetar, ostajući plutati na sprudovima naivnosti snova, sve dalje od onih koji gutaju sve ono čime ih materijalni svijet potrošačkog mentaliteta svakodnevno upija i ubija – pitanja su na koja i Budišini knjiški junaci svako jutro iznova praktično odgovaraju. A pravi pisci spretno ih vazda iznova postavljaju.“
Književni kritičar prof. Velimir Karabuva o autoru i „Konformistu“ zapisuje: „Autor uspješno plete fabulu, vodi radnju, oživljava epizode. Jezik mu je prilagođen intelektualnim i emocionalnim karakteristikama likova; oni govore svojim načinom u skladu sa svojim mislima i osjećajima; nemaju razvijenu bujnu maštu, ali ostavljaju jak dojam, jer rječitost nadoknađuju jezgrovitošću.
Mirnoća i harmoničnost Budišinih rečenica daju romanu dodatne vrijednosti. Rečenice su mu „nabijene“ očekivanom kvalifikacijom likova koji su u stalnom pokretu, ali uvijek sa strogo određenom mjerom održavanja umjetničke rečenične kvalitete. U njima se istovremeno spajaju jezgrovitost i jasnoća u jednu visoko umjetničku i duboko misaonu harmoniju. Budiša iz svojih likova izvlači ono bitno; ističe osnovnu okosnicu radnje i tako nagovještava nemirne scene, prepuštajući čitateljima da prosuđuju sve te čovjekove nemire, nesporazume ili obračune. Autor je ovu priču oplemenio s dramskim scenama, vrsnim dijalogom i mudrim Bepovim zapitkivanjem.
Budiša za Radio Drniš navodi:
– ‘I četvrti svoj roman koji upravo dovršavam intrigantno je naslovljen „6,9 po Richteru“, koji će zasigurno naići na široki odjek i znatiželju čitateljstva jer govori opet o suvremenim temama traganja za ljudskom srećom, s okusom boli, ugode, ljubavi pa i erotike. Oba ćemo romana uskoro predstaviti i u mom dragom Drnišu’.