O VREMENU NAŠEM

Naravno, i ovaj današnji susret posvećen je ponajprije starijim slušateljicama i slušateljima, onima koji su rođeni, kako to daleko zvuči, sredinom prošlog stoljeća. Kad smo svi mi, ondašnji osnovci i gimnazijalci, pričali o pjesnicima i piscima iz devetnaestog stoljeća, to je izgledalo kao jedna daleka prapovijest. Sada smo mi sami akteri iste takve prapovijesti. Em si sijed, em sam rođen sredinom prošlog stoljeća, pa što mogu no biti star. Zašto to sve spominjem?!
U ovim našim brojnim susretima u eteru radio postaje Drniš, pričali smo o raznim stvarima, ljudima, događanjima, običajima. Uvijek su to bile stvari koje su nama bile značajne i bitne, a sada kao jesmo, u 2010. godini sa svim onim što ovo drugo stoljeće u kojem živim sa sobom nosi.

Učinim mi se često kao da sam u nekom pogrešnom vremenu, kao da sam trebao ostati negdje drugdje, u nekom vremenu sasvim drugačijim no ove naše. Je li plod prebrzog tehnološkog razvoja civilizacije ili našeg presporog prilagođavanja tehnolgiji, tko bi to znao.
Čitavih oblasti proizvodnje i života čiji smo bili svjedoci i dio više jednostavno nema. Jednom smo spominjali davno da nema više komoćara jer nema konja, pa samim time nema ni karova, niti danđinera, a nema više ni kovača koji bi čitav marljivo kuckali čekićem po nakovnju.
Nema više vunovlačara jer nitko više ne vlači vunu, nestale su prešlice i vretena, nema više tara da se tkaju štrike ili ukrasne borše. Nema više maraguna. Ne čuje se više zvuk pile ili blanje, nema se više gdje otići nabaviti limbela za staviti pod prasad.

Više se ni prasad ne drže. Gotovo svaka kuća prije je držala prasad, kupile bi se spirine, a za dočekati mekinje u dućanu trebalo je hvatati broj. I onda bi se opet ponavljala ona tradicionalna procedura sušenja mesa. Sada se jednostavno kupi gotovo meso i da za male novce proizvođačima pršuta da to meso u strogo kontroliranim uvjetima osuše. O telefoniji i računalima da i ne govorimo. Gotovo svaki mjesec pojavi se neka nova generacija još boljih, još bržih i pametnijih mobitela i računala da ti mozak stane.
Kako da se ne osjećaš strancem u ovom istom vremenu kad si se ti formirao nekad davno, sredinom prošlog stoljeća. Možda je ključ ipak u činjenici da smo onda bili mladi, da nas nisu mučili i megabajti, već simpatična činjenica hoćemo li vidjeti drago lice, hoćemo li ugledati njen osmijeh, i hoće li sutra bura i sunce natjerati vedrinu na naša lica.

U gradu, vizuri što se nepovratno urezala u naša srca, ostaje pjesnikova zakletva:

Vječan kao sivi kamen
Grade moraš jedno znati
Kada budem umirao
Ja ću tebe zazivati!