O vlakovima

Jeli vam kad palo na pamet, poštovane slušateljice i poštovani slušatelji, da upravo one naizgled najbanalnije i najobičnije stvari znaju biti i najzanimljivije. Kad kažemo vlak, obično to kod mladih neće pobuditi bog zna kakve emocije. Kod nas starijih stvar je već drugačija. U vrijeme moga djetinjstva noćnu tišinu prekidalo je soptanje parnih lokomotiva teretnih vlakova koji su išli put Splita. Kad god bismo mi iz susjedstva šetali Mosećem, stali bismo iznad pruge kod Guvna i čekali polazak parnjače. Znali bismo staviti na tračnice poneku kovanicu. Sve bi nas obuzelo uzbuđenje kad bismo čuli dolazak vlaka, a šikljanje vruće vodene pare sa svih strana davalo je vlaku gotovo demonski izgled. Kad bi vlak prošao, pogledali bi ostavljene kovanice od koji bi se vidjela samo mala mrljica. Za mene su svi ti strojovođe bili heroji, jer tko bi drugi mogao upravljati s takvom silom kakva je za mene i moje prijatelje bila parna lokomotiva.
Potom su došle šezdesete godine i s njima takozvane dizelke, moćne američke lokomotive, zvane kenedijevke. Možda je ti bio jedan od prvih konkretnijih vidova povezivanja sa zapadom. One su bile neuporedivo brže i moćnije, pa smo se svi orijentirali na brojenje vagona koje bi dizelka mogla povući. Pamtim dobro još neke detalje. Tada se putovalo s putničkom kartom, takozvanom K-15. U njoj je samo trebalo ispisati od kuda se ide, gdje se ide i preko kojeg grada. Jednom zgodom moja obitelj je također trebala putovati. Moj ćaća, kakav je već bio, nije dao da sestre ispune taj jednostavni obrazac već ga je on dao svom polupismenom kolegi u poduzeću da ga ispuni. Naravno, kad smo u Zagrebu trebali presjesti u drugi vlak prema Vojvodini, kondukter je hladno kazao da karta ne vrijedi, jer je krivo ispunjena. Nikad neću zaboraviti izraz ćaćinog lica, a niti izraz materinog trijumfa dok je govorila ćaći: Neka ti je tako kad ne viruješ svojoj dici!
Kad je došlo vrijeme za studij, vlakovi su postali neizostavni dijelovi naših života. Večernji vlak iz zagreba u deset manje deset vozio bi nas kući, i negdje prije pet ujutro već bi bili na Drniškoj željezničkoj postaji. Zbog besparice nikad nisam koristio usluge našeg starog taksiste Baje. Znalo se u vlaku i popiti, znalo se i zapjevati, a znao je ponekad pasti i poneki poljubac. Ono što je bilo najbitnije, već prije Knina zrak je mirisao drugačije, punije, znali smo da smo skoro kući. Tu radost dolaska i to uzbuđenje osjećao sam svaki put kad bih dolazio kući, a svaki put kad bih se vraćao u zagreb, sa mnom je putovala sjeta i tuga.
Sada se putuje autobusima. Nema više brzog iz zagreba u pet manje kvarat, nema više zeca kojim su Zagorani išli u Split na posao. Sada je sve više i djece koja se nikad nisu vozila vlakom.
Šteta. Ona i ne znaju kako srce uzdrhti kad iz vlaka gledamo prijelaz preko Jabuke, dok kočnice bacaju iskre i lagano zaustavljaju vlak, a kondukteri elegantnim korakom izlaze iz vagona i lagano viču: Drniš, polazak za dva minuta!