O učiteljima

Ima nekih zvanja koja je teško definirati. Ne zna čovjek da li je to zvanje ili čak i poslanje. Uvijek su takva zvanja, takve struke, nekako po strani, marginalizirana, medijski slabo primijećena. Jedno od takvih koje se posebno spominjalo u četvrtak, 5. listopada, jesu učitelji jer je taj dan bio Dan učitelja.
U životu svakog od nas učitelji bivaju nezaboravni. Prve četiri godine školovanja, našeg prvog suočavanja sa životom, našeg odrastanja, oni su naši stalni pratitelji, mentori, često i zamjena u nekim stvarima i za roditelje. Društveni status učitelja, kao i samoga znanja, sve je labaviji. Možda je ponajteže biti učitelj upravo malenima. Njima se naglo, dolaskom iz vrtića, otvara jedan veliki i široki svijet znanja i znanosti. Njihovi vidokruzi naglo idu puno šire od njihove ulice, njihova susjedstva, njihove vrtićke grupe. Nauče se i slova kao jedan od najsavršenijih alata za ulazak u predivni svijet čitanja, basni, bajki, romana i poezije. Četiri godine učitelji, češće učiteljice, nas prate, prate naše odrastanje i sazrijevanje, prati naše odrastanje i sazrijevanje, prati naše male radosti i tuge, naše ljutnje, pa čak i naše prve male simpatije. I sve to što je možda sporno s punim povjerenjem podijeli samo s nama. Cijela je plejada učiteljica kojih se rado sjetim. To su Ana Milić Štrkalj, Srđana Viličić, Milica Petranović, Marija Peičić, Ivana Zagorac, Gašpa Bojčić, Milanka Kovačević, Marija Pranić, pa za njima još puno njih. Teško je bilo biti učiteljica u selu. Putovati i biti u razredu sa više kombinacija pa jedan tren biti u prvom razredu, trenutak zatim u trećem, pa u četvrtom, bio je izniman napor.
Uvijek je učitelj pomalo i obiteljski savjetnik. Kroz četiri godine formira se odnos u kojem djeca nisu samo broj polaznika, već osobe sa svojim ličnostima, svojim osobnostima koje valja uvažavati. Rad u takvom okruženju ne može biti samo rad u okviru 45 minuta omeđenih školskim zvonom. Rad s takvom populacijom je i svojevrsna strepnja, rad s takvom populacijom je, usprkos društvenom minoriziranju profesije, i radost. Kad god netko od tih đačića postigne kakav uspjeh, pa i kad dođe vrijeme da se oženi ili uda, učiteljica ima predivnu privilegiju reći: Bilo mi je divno sudjelovati u njihovu odrastanju ! Sve će redom to kazati, tiho, samozatajno, kao što to čine čitav radni vijek.