O plesu nekada

Prije nekoliko dana objavljena je vijest da se u Drnišu otvara plesna škola. Lijepo je u eri plinskih, recesijskih i sličnih vijesti čuti i nešto što govori o nečemu lijepom, nečemu što ipak spada u sferu duha i ljepote. Malo, pomalo, inicijativa u društvenom životu sve više prelazi u sferu civilnog društva, u ruke civilnih udruga, a ne nekakvih oficijelnih državnih organa.

Uz pozdrav toj inicijativi, moramo priznati da je ona nama samo povod za malo promišljanja o plesu u Drnišu nekada. U doba gotovo neolitskih stavova o životu koje je zastupala moja mater u doba njene mladosti, nije bilo šanse da ona ode na ples sa svojim mužem iz prostog razloga što ona nije bila nikakva gospojetina, kako je govorila, već jedna poštena žena domaćica i majka, pa di sliči da ona oda po nekakvim poslovima. Što je najvažnije, plesova je zaista bilo i to vrlo redovito. Oni su bili pravilo, a ne iznimka kao sada. Na tim plesovima i plesnjacima nije bilo plesnih analfabeta, već se moralo znati plesati i valcer i tango, engleski valcer, rumbu, sambu, čačača, pa onda tvist i svu silu kasnijih modernih plesova. Same plesne večeri imale su svoj program. Centralna točka bi bila “dame biraju“. Uvijek bi to bio odlučujući trenutak kad bi zaljubljena srca stala jedno uz drugo, kad bi stisak ruke i priljubljeni obrazi govorili više od bilo kojih riječi. Iz takvih plesova izbijala bi čista estetika, i tada se moglo najlakše vidjeti kako je ples ne samo igra već i umjesnost. A pravih plesnih meštara u Drnišu je uvijek bilo. Preteča plesne škole bio je Jere Gašpardi, kasnije i naš karnevalski meštar. Sjećam se dobro da je na glasu kao vrstan plesač bio i Mile Kasap Bubi te još nebrojeno puno momaka. Mnogi brakovi inicirani su upravo druženjima na plesnjacima. Ako smijem samog sebe podsjetiti, i ja sam davne 1977. godine u jednom plesnjaku, u kutu ugledao jedne oči čija me dubina nepovratno opila, i to sretno pijanstvo traje i danas.

Kad su zavladali Beatlesi i dugokose frizure, promijenio se i način plesa. Moj prvi susret s plesnjakom u Zagrebu, kao studenta, bio je vrlo čudan. Bilo je to u tadašnjem Međunarodnom studentskom klubu prijateljstava. Bilo je to sastajalište studenata iz cijelog tada nesvrstanog svijeta. Kada su oni počeli mlatiti glavama saginjati se i zabacivati kosu, meni je postalo neugodno. Imao sam osjećaj da s njima nešto nije u redu. Ta nelagoda ostala je do danas. Od onog majčinog neolita kod mene je ostalo bar malo “n“. Zato se nadam da početak novog ciklusa plesne škole neće biti tek trenutni proplamsaj jedne lijepe inicijative, već trajno nastojanje da se Drniš dodatno oplemeni.