O plesovima

  •  

Htjeli ne htjeli, poštovane slušateljice i poštovani slušatelji , ovih dana i tjedana, a kako izgleda i mjeseci slušamo i slušat ćemo samo o recesiji, o kamatama, o burzovnim indeksima, o nezasitnim bankarima, o otplatama kredita i o ovrhama. Teme crne da ne mogu crnje biti, a dostatno ih je za cijeli život, a ne za nekoliko mjeseci. I kako čovjek da ne izgubi živce. Veliki broj nas niti ne zna što su to burzovni indeksi, a kamoli da snosi nekakvu krivicu za loša burzovna kretanja. A živjeti se mora, usprkos svemu.
Protekli tjedan svečano smo se oprostili od velikog grešnika Lahora Blanše. Bilo je lijepo, makar za trenutak vidjeti vedra lica dječice, njihovu uživljenost u uloge koje su sebi namijenili sa svojim kostimima. Navečer je bio ples pod maskama u zgradi Osnovne škole. Ta fešta završila je već prije ponoći. Maskirani gosti razišli su se po kafićima, svatko prema svojim standardnim navikama.
Podsjetilo me to na nekadašnje plesove, i one novogodišnje, i one koji su se popularno zvali Doškova plava noć. Plesovi su bili najavljeni, karte su se morale rezervirati unaprijed, a vrijedni organizatori čak su na plakate stavljali i šeme stolova s imenima onih koji su rezervirali stol, da slučajno vi ne biste bili u prigodi sjediti za stolom s nekim tko vam nije drag. Tako se pozorno pratilo stanje popunjenosti, a ona nikad nije bila upitna. Uvijek su to bili plesovi na kojima je bila i lutrija. Skromno, jeftino, ali dovoljno da čovjek bude veseo i sretan. I tada se plesalo cijelu noć, a ne samo do ponoći. Neopisiv užitak bio bi slušanje žive glazbe koju su najčešće izvodili drniški glazbenici s orkestrima u više varijanti, ali je uvijek spiritus movens bio maestro Pero Škarica. Sam glazbeni repertoar pokazivao je da u Drnišu ima i publike i izvođača koji prate sve relevantne svjetske glazbene tijekove, a na jednoj artističkoj razini izvedbe. Neću nikad zaboraviti moja prva mladenačka pijanstva s vermutom i ajer konjakom. Vermut je bio nekako pitak, aromatičan bez žestine i lako je klizio niz grlo. Kad bi mi počele igrati slike i likovi pred očima, bilo je već kasno. Isto je bilo i s ajer konjakom, , mješavinom konjaka i jaja. Uvijek mi je žao što se danas puno manje piju likeri, poput kruškovca ili šeri brendija. Već pri njihovu spomena probudi se sjeta. Sam odlazak na plesove bio je kućna svečanost. Za ples su se nabavljale posebne toalete, nove cipele, na plesovima su se znale i promovirati i ljubavne veze, a sutradan je cijeli Drniš znao što je tko dobio na lutriji ili se možda žestoko opio. A plesovi su bili čista klasika, valcer, tango, engleski valcer, rumba, čačača, tvist. Sada se samo mlati glavom, diže ruke uvis i pijano lamata.Sjećam se dobro jedne zgode kad sam kao brucoš u Zagrebu jednom otišao iz puke znatiželje na ples u Međunarodni studentski klub prijateljstva. Kad sam tako vidio kako momci mlate glavama i vrte ih u krug, meni je bilo neugodno, gotovo da sam pomislio da s njima nešto nije u redu. Vremenom, shvatio sam i ja da Drniški običaji vrijede samo u Drnišu.
Zašto sve ovo govorimo?! Ne smijemo dozvoliti da nas obuzme beznađe koje se danomice slijeva s TV ekrana i po stranicama tiskanih medija. na sve smo ovo podsjetili samo da bismo pokazali da je ponekad dovoljno reći da čaša nije poluprazna već polupuna i da se osmjeh vrati na naša lica. Zato valja voljeti ovaj grad, njegovu zoru, sunce iznad Svilaje i neugasivi šum Čikole dok neumorno pjeva svoju vjekovnu pjesmu u kanjonu.

Odgovori