O novim vremenima

Promijenio se sat, bolje kazano, vratio se u normalu, noć brzo pada, barem se tako čini, a magle u jutarnjim satima od Drniša čine mističan grad. Onda s večeri, pročita čovjek neki od ovih modernih časopisa, pogleda neki od exkluziva na nekoj od televizija i tako sam dodatno zbuni i sebe i svoju obitelj.
Sada nutricionisti, kako zovu stručnjake za ishranu, stalno savjetuju sa stranica novina i s malih ekrana te jedite ovo, te jedite ono. Ova riba vam valja za to i to, ovo bilje za to i to, a ovo voće vam je najbolje za to i to. I onda dame sto posto, zdravo za gotovo, kažu, rekao je doktor Oz i to je tako. Nitko, naravno, s ekrana ne pita možeš li ti to kupiti i imaš li ti novca za nešto puno elementarnije nego što je moguće oborita riba ili kakvo egzotično južno voće. Da ti savjeti i ta, često puta, mudrovanja s ekrana, stvarno tako vrijede, ta zar bi ljudi uopće umirali u njihovim zemljama, zar bi zagađenost svega i svačega bila ovolika !? Sada ljudi reagiraju na sve i svašta, i naprosto čovjek uhvati panika kada vidi s ekrana što je sve kancerogeno.
Nekada davno nismo niti znali za avokado, kumquat i razne druge stvari što ih voćem zovu. Moje najomiljenije voće bile su murve, vinike i koštele. Prije se nekako nisu baš ni stvarali voćnjaci. Jednostavno, koja voćka se kod koga zatekla, on je nju i imao. Mi smo u vrtu imali samo jednu murvu, malu viniku, koštelu i orah. Nikakva truda oko njih. Što Bog da, to imaš. A opet, kad ubereš plod, tko sretniji od tebe.
U tom trenu tog slatkog blaženstva možda se najbolje osjeti veza čovjeka i zemlje, u trenu kad vidiš da priroda vraća dug kad je njeguješ. Koštele smo svi obožavali. Znali smo se popeti i na one najveće poput onih što su bile u dvorištu kod šjor Dane Kolomba. Dobra teta Rajka, njegova žena, nikad nam nije branila penjati se, ali je uvijek drhtala bojeći se da tko ne padne. Iza kuće imali su i jednu veliku murvu. Nigdje nisam vidio takvu. Krupna, velika, sočna, bogata intenzivna okusa, naprosto smo uživali berući je. Problem je što nikad nisi mogao fino isprati moguće mrlje oko usta, pa bi mater odmah znala gdje smo bili.
Sada nema više kaštela, nema murve, nema ni šjor Dane ni tete Rajke. Ostalo je samo slatko sjećanje na nevine dane našeg dječaštva i mladosti.
Sada se puno govori i o maslinama. Naši stari su imali muke do bi nabaviti po grančicu za blagoslov o Cvjetnoj nedjelji. Sada je uzgoj maslina postao znanost i ovdje kod nas, pa se najprije promišlja o poticajima, a onda o sadnji nasada. Sada djeca gotovo da i ne idu kradomice brati tuđe trešnje kao što smo mi nekada radili. Ili nemaju volje ili nemaju vremena.
Poetika krtočića u kojem bi bilo puno smokava, na njima krupan smokvin list, a na njemu grožđe, nepovratno je nestala. S mirisima smokava kao da su nestali i mirisi djetinjstva. Sada je vrijeme manga avokada, kumquata, banana i sličnih stvari.
Kako je krenula klima i temperature, možda postanu aktualni i nekadašnji planovi vlastodržaca iz pedesetih godina o uzgoju pamuka i kikirikija, a umjesto kukuruza možda se zasade banane.
Ja znam samo jedno. Uvijek me uhvati sjeta kad prođem pored ostataka naše murve i kuće u kojoj je nekad stanovao dobrodušni starac, šjor Dane.

Drnišanac