O našem radiju – 1

Kad god bih negdje čuo kolo iz Ere s onoga svijeta, prva asocijacija na te predivne zvuke ne bi bila ni Vrlika, niti bilo što drugo. Prva pomisao uvijek bi bila: Radio Drniš. Uvuče se to nekako u ljude, srodiš se s time i postane to dio tebe. A radio ko radio, kao i svaki medij, zna biti odličan, ali znaju se ponekad desiti i smetnje.
Radio je inače vrlo specifičan medij. U svojoj spavaćoj sobi, u svojoj intimi, u toaletu, u automobilu, u šetnji Prominom, svugdje možemo slušati radio. Zato je i odgovornost svih nas što sudjelujemo u većoj manjoj mjeri u kreaciji programa tim veća. No zašto uopće spominjem baš radio, i baš radio Drniš ?!

Prije točno četrdeset godina, gotovo cijelu jednu vječnost, počeo je svojim emitiranjem Radio Drniš.
Krajem studenoga prvi put u eteru se čulo: Ovdje Radio Drniš! Bilo je divno čuti te riječi. Za nas mlađe koji smo možda pozornije pratili radio program, to je značilo neizmjerno puno.
U onaj zlatni niz Radio Zagreba, Radio Luxemburga mogli smo staviti još jedan biser, Radio Drniš. I taman kad bi se udubiti u program, kad bi bili preponosni daje to naš radio, radio bi
prestao emitirati jer je radio samo nekoliko sati. Naravno, kao i svako glasilo, morao je poštovati tada vladajuće uzuse i pravila, pa je bilo i dosadnih iščitavanja raznoraznih saopćenja i sličnih stvari, ali valjda je i to spadalo u onu narodnu o prvim mačićima.

Kad se danas uđe u prostor Radija, vidi se fina građevina, makar skučen, ali prilično funkcionalan prostor, bezbroj žaruljica i milijun raznoraznih žicate hrpa CD-ova. Digitalna tehnika, kompjuteri, učinili su svoje. A nekada?

Prvi prostor Radija bio je u takozvanoj zgradi Udarnika, bivšoj zgradi Boksita. Gore na katu jedna mala prostorija za režiju i jedan mali prostor za mikrofone, prostor studija. Prostor je bio tako malen da bi se dvije malo krupnije osobe osjećale vrlo nelagodno, pogotovo
ako bi bile bar malo klaustrofobične.
Glavnina tekstova pisala bi se Centru za kulturu, u zgradi gdje je sada dvorana za tjelesni odgoj srednje škole, ili pak u uredima i kućama mnogobrojnih vanjskih suradnika. Tehnika nikako nije baš pratila najsuvremenije trendove, ali zahvaljujući vrsnim znalcima u režiji Radija, uvijek je funkcionirala. Sjećam se dobro terenskih magnetofona s trakom i
kolutima. Meni su se činili jednostavnijim za rukovanje nego ovi sada maleni, digitalni sa hrpom botunića i lampica. I ako fališ jednu, od snimanja ništa. Jest da su oni stari bili malo i teški, ali čovjek se lako navikne. Sav taj snimljeni materijal valjalo je ukomponirati, složiti,
povezati, a da to sve djeluje suvislo i da slušatelj ne razazna muku kojom se došlo do par minuta nečije žive riječi. Najgora bi bila verzija za nas suradnike kad bismo morali napisati tekst, a netko drugi bi ga čitao. Tada bi uvijek u zraku ostao visjeti nekakav “ali”. Sada je i to definitivno riješeno.

Eto, vidjeli ste, sve što’ smo do sada rekli bilo je bez spominjanja imena. Bilo je to namjerno. Govoriti o Radiju u samo jednom prilogu bilo bi više nego skromno.
Stoga ćemo slijedeći prilog posvetiti upravo ljudima koji su stvarali i kreirali, često puta u vrlo skučenim društvenim i materijalnim, pa i ratnim uvjetima, onaj prepoznatljivi zvuk i onu svima nama dragu i rado slušanu špicu: Vi ste na valu od 89 MHZ i slušate Radiopostaju Drniš’!

 

Drnišanac

Odgovori