O nama

Još tamo, rekli bismo, davne 2006. godine kad smo počeli naše druženje u formi Drnišanca, nismo ni slutili kako će to sve biti primljeno prije svega od vas, naših poštovanih slušateljica i slušatelja. Naravno, ne pretendiramo na to da primamo samo pohvale. Ono što je uvijek bilo glavno, i ono što nam je davalo podstreka za istrajavanje u pisanju o gradu, o jednom vremenu, o običajima koji gotovo nigdje nisu bili zapisani doli u našim sjećanjima, jest pozitivan odjek od naših običnih slušateljica i slušatelja, onih koji nemaju nikakvu društvenu funkciju ili nekakav značajan društveni status.
Svake nedjelje kad bih krenuo u studio snimati Drnišanca, prolazio bih pored kuće svoje dobre stare susjede Marije, ostarjele, gotovo slijepe. Ubile je godine, bolest i tuga za prerano preminulim sinom. Ja bih se, naravno, uljudno javio, a ona bi odmah upitala, a o čemu ćeš danas govoriti. Baba Marija, slušaj radio, pa ćeš čuti. I kad bi čula prilog, uvijek bi joj se pojavio osmijeh na njenom napaćenom licu. Asocijacija na asocijaciju, i načas bi krenula i njena priča o vremenu kad je i ona bila mlada i lijepa, o vremenu kad nije znala što je to bolest, što je tuga. Bio sam sretan jer sam znao da je baki Mariji Drnišanac donio osmijeh na njeno lice. Sada je u Splitu. Čeka prijam u starački dom, ali isto traži od kćeri da joj s naše internetske stranice pročita naše tekstove. Zbog tih i takvih ljudi sav trud se isplatio.
Možda je najteže pisati o ljudima kad nestanu, kad presele u vječnost. Nekako se čitav život navikneš na njih, oni su tu, ti si uz njih, gotovo ih i ne primjećuješ, ali kad nestanu, shvatiš da ti nedostaju, da je jedan dio i tvoga života nepovratno nestao.
Često se sjetim svoga prijatelja iz osnovnoškolskih klupa, Branka Radulića, zvanog Crni. On nije bio nikakav funkcioner, nikakva velika faca. Bio je običan, bio je vrijedan radnik, samozatajan, druželjubiv, uvijek s društvom i u društvu. Uvijek bismo spominjali naše školske zgode i nezgode kad bismo se sreli u kafiću, i uvijek je to bilo uz puno veselja i smijeha. Ni njega nije život previše mazio. Nije osnovao obitelj, ali je uvijek u nama s kojima je rastao i živio imao čvrst oslonac i snagu. Uvijek smo se zvali: Ej godino! Naš Crni, naš Bjondo jedan je od onih brojnih ljudi koji su uvijek Drniš činili jakim, i u miru i u ratu. Za njega i ljude poput njega vrijedilo je pisati i pisati.
Sahranjen je i MIlan Nakić, legenda DOŠK-a. Imao sam čast gledati njegovu generaciju kako igra, kako znojem natapa Doškov dres. Za njih je DOŠK bio više od običnog kluba. Bio je to za njih život. I na kraju što od svega ostane?
Ostane saznanje da si te ljude znao, da si i sam bio svjedokom njihovih života, a da vrijeme neumitno čini ono što najbolje zna, potire sve u zaborav.
Drnišancu će biti drago ako je makar za trenutak spriječio taj zaborav i usporio to vrijeme.