O mjesecu knjige

Kad god bih pisao o čitanju, knjizi ili knjigama, uvijek bi me
obuzeli dvojaki osjećaji, radost koju mi je knjiga u životu donijela i
jedna lagana tuga što knjiga ukupno gledano, u društvu ne znači baš
puno, barem ne danas.

Možda je tome krivac i moderna tehnologija, možda i školski
programi, a možda i gospodarska situacija u kojoj postoje neki puno
elementarniji prioriteti nego što je to knjiga, poput kruha, mlijeka ili
mesa.

Dobro se sjećam onih davnih dana šezdesetih godina kad smo u
osnovnoj školi imali lektiru. Kako je bilo malo knjiga, lektira bi se
čitala na satu. Dan danas pamtim Šegrta Hlapića kojeg sam čitao kod
moje učiteljice Srđane Viličič u razredu koji se nalazio u onoj ulici
iznad Pijace, odmah do Crkve Gospe od Ružarija. Svi smo se duboko
uživljavali u sudbine naših literarnih junaka, patili i suosjećali s njima,
radovali se s njima. Nismo ni primjećivali da tako postajemo oni slatki
zarobljenici lijepe riječi, knjige, književnosti. Čitanje je postalo
pomalo naša navika i potreba. Možda je to najbolje bilo vidljivo u
gimnaziji kad smo se znali gotovo posvađati interpretirajući, svatko na
svoj način, sudbine naših junaka. Divno je to kad u moru lijepih
knjiga, stihova, imaš nekoga tko te pažljivo vodi, tko tim mladim
umovima sigurno brodi. To su bile naše profesorice. Onda nije bilo
sažetaka knjiga na internetu, onda se čitanje nije smatralo gubljenjem
vremena. Sada postoje i knjige, tzv. Repetitoriji lektire za niže razrede
osnovne škole, za više razrede, za gimnaziju. Što na to reći? To
djeluje gotovo kao krivotvorina pravog teksta, prave knjige. Sve je
postalo komercijala, čak i lijepa riječ. Onu iskonsku poetiku jednoga
Cesarića, Tadijanovića, Krkleca, Ujevića, Šimića, Kranjčevića,
Preradovića i ostalih sada u javnim prostorima duha zamjenjuju
sudbine i ljubavi raznoraznih starleta i starletica, ljudi koji su postali
nazovi javne ličnosti, a da nitko živ i ne zna u čemu su to njihove
zasluge, što je to čime su obogatili duh i biće naroda i Zemlje. Nije
moguće da nas toliko zanimaju javne osobe kojima je maksimalni

domet rečenica tipa lt’s OK, cool i slično.

Možda su i onda školski programi bili malo zahtjevniji, složeniji,
sasvim sigurno, tražilo se više. Zato nije čudo da i danas pamtimo
mnoge stihove naučene u davno gimnazijsko vrijeme. I vrijeme, taj
najžešći sudac svega i svih kao da još više slavi i Dobrišu i Tina i sve
one ostale velikane stiha uz čije smo se riječi i mi učili voljeti, voljeti
Grad, Domovinu, djevojku, zraku sunca, kanjon Čikole, fijuk vjetra
dok zimi bura razbacuje zadnje lišće preostalo iz jesenje simfonije
boja.
Zato valja pozdraviti plemenito nastojanje samozatajnih dama u
Narodnoj knjižnici Drniš, svima znanih Danijele i Tatjane, da broj
članova Knjižnice bude veći od 356 koliko ih ima danas. Uz te
upisane članove barem još stotinjak njih čita te knjige i to je onda za
Drniš već lijepa brojka. Mjesec knjige je i prigoda za što više
književnih priredbi i događanja.
Nama bi bilo drago kad bi Drniš bih prvi u ideji da u Hrvatskoj
umjesto Mjeseca bude Godina knjige. Možda bismo onda manje
govorili o internetskim sažecima knjiga, a više o iskonskoj ljepoti
pisane riječi.

Drnišanac

Odgovori