O KRNJEVALU

Malo koja stvar da pobudi toliki interes kao Krnjeval u veljači. Niti plaće, niti recesija, niti Rohatinski nisu tada zanimljivi. Upregnu tada mudre glave svoje mozgove pa nas masiraju kroz medije svojim učenostima o ostacima poganskog u pokladnim običajima, o podrijetlu ovakvom ili onakvo pojedinih detaja u pokladnim svečanostima. Doduše, ljudska znatiželja je vrlo čudna i brzorastuća biljka, pa onda i svi mi pomalo glumimo sociologe, etnologe i etnografe pričajući o krnjevalu kad smo mi bili mladi, naravno, podrazumjevajući da je tada bilo puno ljepše.

A stvarno tada nije bilo ovako bogatih maski, materijala i tehnike, sve je bilo puno običnije, ali s, čini nam se, ipak malo entuzijazma. A bilo je situacija kad su i autori tekstova za suđenje Krnji ponekad trebali objašnjavati nekima što je zapravo pisac htio reći kad je nešto rekao. I makar i tako bilo, karavane su ipak išle dalje.

Jučer smo u nešto skrommijem broju no inače ponovno ispratili Krnju, našeg ministra od budaleština, naravno na Poljani, uopće ne sumnjajući u ishod. Bogu hvala, materijala za optužnicu uvijek ima. Dalu su ga dovoljno susjedi Slovenci, tako da su i naše interne bedastoće otišle ipak u drugi plan. Ovaj put za razliku od ranije, nadošla je Čikola, pa je Krnje otplovio put kanjona i Miljevaca. Valja odati priznanje čitavoj jednoj velikoj grupi volontera koja je sav teret organizacije ponijela na svojim plećima. Tu mislimo na Meštra Marka koji pomalo postaje prava mala institucija. A lijepo je što je u Krnjevalu sve više izrazito mladih sudionika. Sve u svemu, više nije u pitanju kao ranijih godina, hoće li Krnjevala uopće biti, već samo kakav će i koliki biti, bez obzira na recesiju i na krizu.

Mnogi od nas sa sjetom prebiru uspomene iz mladih dana kad smo i sami bili i tekstopisci, tužitelji ili branitelji, ali bez obzira na te časne funkcije, prije svega Drnišani sretni da se u Drnišu nešto veselo zbiva, bešto što u naša srca unosi vedrinu,radost i smijeh. I tada i sada Krnji se raduju svi, obrtnici, učesnici, profesori, dječica, činovnici, trezvenjaci, pijanci, težaci, vozači, biciklisti, pješaci, baš svi. Djeca u Vrtiću pripremaju se sa svojim tetama, brojne grupe po mnogim našim selima. Svaka od njih donese malo topline iz svoga kraja, i puno, puno srca. Svaka od tih grupa dio je našeg duha koji je svojim upornošću opstao u ovom podneblju. Jednom zgodom sam kazao: Mi ljudi iz Drniškog kraja smo poput smilja u kamenjaru. Tuku nas vjetri, ispiru kiše, udara sunce, ali mi se ne damo. Poput smilja čvršće srastamo s ovim kamenjarom i ovim gradom.
Zato s Krnjevalom zaključimo jedno prošlo razdoblje. Počinje Korizma. To je vrijeme kad smo sami sa sobom. U svojoj nutrini sagledavamo ono što u nama ne valja, i nastojimo toga se skloniti. Nije bit da se odreknemo u korizmi nečeg materijalnog, možda cigarete ili bićerina rakijice. Suština je da spoznamo čistoću i iskrenost naše duše, našu odanost Božijoj riječi. Suština je da učvrstimo našu vjeru i dase lištimo svega onog što nas vodi u napast. Tako polažemo račune pred savješću, i pred Bogom. Zato nema maski u korizmi. Sa svim svojim dobrim i lošim stranama moramo se sresti sa svojom savješću čista i otvorena lica, zbog onih prije nas, zbog onih nakon nas. Zbacimo sa sebe i iz sebe sve ono što ne valja, što smeta, čista i vedra lica gledamo druge ljude, čista i vedra lica zazivajmo Gospodina.
Možda se i ponavljamo, ali moramo reći: dogodine će opet stasati neki novi mladići i djevojke, neki novi ljudi. Oni će postati nositelji novog. Stara če ostati samo ljubav prema Gradu, i naša privilegija da se možemo nazvati Drnišanima. To vrijeme nikad neće moći prebrisati.