O kartanju

Prebirući ovako iz tjedna u tjedan eterom po raznim stvarima i događajima, spominjući razne ljude i događaje, nismo nikad spomenuli jednu, za Drniš vrlo bitnu stvar. To su karte, kartanje i kartaši.
Obično sada moderni sociolozi i psiholozi, kad govore o kartanju i kartama, govore kao o zlu, o ovisnosti i uopće o društvenoj štetnosti. Naravno, istina nikad nije jednostrana, obično je ona negdje u sredini.
Kad sam ja bio klinac, znao sam da se karte igraju u gostionici kod Peke. Sam lokal dobio je naziv po svom legendarnom voditelju, Peki Coti, pa makar se kasnije izmijenilo puno osoblja u njemu, uvijek je to bio buffet Kod Peke. Tu se pušilo kao u dobroj sušionici, a znalo se na poker izgubiti i lijepih novaca. Tu se baš nije puno igralo briškulu, trešet ili trijumf. Poslije svake velike partije pokera Drniš bi znao danima prepričavati tko je koga obrijao, ili bolje kazano, ostavio bez pfeniga.
Kibici sa strane, znali su satima promatrati te partije, ne progovorivši niti riječi, jer su znali da će pri svakoj turi pića biti i oni počašćeni. Mi maleni, kad bi slučajno i ušli u sam buffet, sa strahopoštovanjem bi gledali glavnu salu i mali separe u kojem su znale vrcati i tisuće ondašnjih njemačkih maraka.
Jedino je valjda kod nas, jedan od lokala u kojem se redivito kartalo, dobio naziv sveučilište. Vjerojatno je to dijelom bilo i zbog brojnih profesora koji su tu znali kratiti sate popodnevne dokolice. Ono čime se prosti puk zabavljao bile su briškula i trešeta. Kad bi se sreli protivnici, dva protiv dva, igrale bi se velike partije koje bi se sastojale od partije briškule i od partije trešete. “Bogataši” tipa moga ćaće igrali bi za pola litre crnoga, a u rijetkim prigodama i za kvarat mišnog sira kojeg bi nabavljali kod Pere Bjegović. Njen je sir bio najbolji, pravi štikovački. Mi mladi smatrali smo svojom obvezom naučiti briškulu i trešet, pa je vremenom to postala i najraširenija društvena zabava, puno više no šah, bridž ili kanasta.
Prije par godina, to neću nikad zaboraviti, sreli se nas nekoliko kod mene kući. I drži, ne daj, padne prijedlog: Ajmo na karte! Dobro, ajmo! Moj partner, ovom prigodom nazvat ćemo ga Milenko, i ja imali smo promjenljivu sreću. I taman u partiji trešeta koja odlučuje tko je pobjednik, počne moj Milenko bacati tricu baštoni, pa dvicu, pa aša. Vidim ja da on ima akužu, a šuti i ne prijavljuje je. Došlo mi je za prokuvati. Njegovo genijalno objašnjenje bilo je: To ja namjerno nisam htio prijaviti akužu da zbunim protivnike. Naravno, moj Milenko i ja nikad više nismo u paru zaigrali, a on još i danas misli da je to bila njegova fina taktička zamisao.
Ono što me uvijek fasciniralo, to su moti u briškuli. Kad mi je stariji brat još ljubovao i diskretno usnama svojoj djevojci poslao poljubac, ja to nisam tako shvaćao. Odmah sam povikao: Moj brat ima aša, makar karte uopće nisu bile na stolu. Mot za aša bio je diskretan pomak usana.
Sada me sve manje zanimaju i aševi i poljupci. Sada mi je dovoljno pogledati DOŠK-a, prošetati poljem i napajati dušu konturama grada dok polako nestaju u mrklini noći.

Odgovori