O jeziku četvrti put

Razmjatranja o jeziku znaju biti jako suhoparna i dosadna čak, kad se drže kabineta i pukih knjiških naklapanja. Jezik je živi organizam i on je živ onoliko koliko ga ljudi rabe u svakodnenom životu. Svakako da pri tome valja razlikovati sredinu u kojoj se jezik govori, jer uvjeti života, životna sredina, određuju i leksik i leksičke norme.
Više godina prije Domovinskog rata provodio se redoviti popis stanovništva. Mene je dopalo vršiti popis u jednom od rubnih sela Unešićke Zagore. Dobro sam od ranije znao za srdačnost ljudi, i tu nije bilo spornih momenata, ali nisam bio pripravan na sve moguće poteškoće što se jezika tiče. Prije popisa imali smo mi temeljitu instruktažu, ali sve to pada u vodu kad se čovjek nađe u situaciji u kakvoj sam ja bio. Valja još napomenuti i inače veliku dozu nepovjerljivosti naših ljudi kad se vrši popis njihove imovine. I tako ja dođem u jedno domaćinstvo, kad tamo, stara baka i jedan mali veseli unučić. Ljubazno me ona primila, ponudila bevandom, dala precizno sve podatke o svim ukućanima, ali kad smo prešli na pitanja o imovini, nastaje problem. Na moje pitanje koliko imaju oni u obitelji zemlje, starica je odgovorila: A šta ćemo imati u ovoj pustoši, BOKUN PRLJUŽINE, dite moje, eto šta!
Tek sam kasnije uspio saznati da je riječ o malo slabo rodne zemlje. Na pitanje o ovcama opet je odgovorila nedefinirano: A imam nekoliko starih ovčina, dvi tri DVIZICE i jednog PRAZA, eto ti ga đatre ANGIROVITA. Što od ovih izjava staviti u strogo formulirane obrasce popisa stanovništva? Dvizice su ovce stare dvije godine, a praz je ovan za rasplod, angirovit, rekli bismo vrlo aktivan na planu rasploda. A za vinograd, baka je rekla da ma nekoliko panjića, da je vino nikakvo, i da je vinograd skroz S NE RUKE, znači nije usput, negdje je sa strane. Za tele je rekla da je još mlado, da još SASNE iliti sisa, pa da ga ne trebam niti pisati. Kad sam pitao imaju li traktor, baka je rekla rezolutno ne. Na to unučić ponosno reče: Imamo mi novi traktor, eno ga iza kuće! Baka se naglo okrenula prema unuku, i onako ljuta, rekla: DOAKAT ĆU JA TEBI, mulac jedan, reklo bi se sada, doći ću ti ja, ili stati ću ti ja na kraj. Ispunio sam ja tako u obrascima sve rubrike, kako bi rela baka, DO JANKO JEDNE, znači sve bez ostatka. Ostali u selu brzo su DOĆUKALI, ili dočuli i saznali da je popis, pa sam se priča sličnih bakinima naslušao dosta. Ni ja ni one nismo slutili da smo toga dana dobili neprocjenjivo jezično blago koje evo i na ovaj način bilježimo, i ne damo zaboravu da ga otme.