O jeseni još jednom

Vani kiša, pada li ga, pada, grožđe obrano, vino se odlijeva, rakija

peče. Blaženi mirisi jeseni svuda oko nas. Rekli bismo, gotovo idila
kad ne bi bilo recesije, otkaza, poskupljenja svih energenata i našeg
čarobnog goriva, dva tjedna lipica gore dolje, pa opet par lipa gore, i
tako nekoliko puta, pa koja lipica dolje da se narod ne dišpera, pa
onda opet gore. A i radovi po Drnišu, traju li ga traju. Onaj moj kvart
koji ja volim zvati povijesnom jezgrom Grada Drniša još je pod
šuderom. Kako se usput intenzivno u svim kućama gledaju i turske
serije, da je živ Ivo Andrić, sigurno bi pomislio da se našao u kakvoj
kasabi. Čak smo postali i prijatelji s radnicima pa se redovno
pozdravljamo. Na naša pitanja kad će biti gotovi radovi, uvijek
ljubazno kajkavski odgovore: – Je, gospon, budu jednog dana! Na tu
ljubaznost ne možeš ništa osim pozvati ljude na piće.
Jesen je obično vrijeme kad se manje izlazi vani, nema odlazaka na
more ili na godišnji odmor. Ti produženi boravci u kući uvijek me
podsjete na jednu vječnu i nezaobilaznu temu u svim ili gotovo svim
obiteljima, a to je zdravlje ili preciznije kazano, bolest. Fascinantna je
gotovo opsjednutost ljudi bolešću. Svakako daje i razumljivo, ali ima i
onih koji su, kako vole oni kazati, smrtimice bolesni, i tako lagano
dočekaju 90-ak godina, poput moje matere. Ćaća se nikad nije žalio,
dočekao je 69 godina.
Kad god bih slušao moje susjede kako pričaju o bolesti, više mi je to
sličilo na takmičenje kome je teže i tko je bolesniji. Pri opisu svojih
bolesti tako bi bili živopisni i uvjerljivi da je to zapanjujuće. A na
pitanje: Kako si ili kako ste, odgovor bi uglavnom bio: Nikako, dite
moje, svaka me žunta boli. E da oće dragi Bog da me se siti pa da me
digne! I tako svaki put. A onda čim ponestane tableta, hitno mi
nabavi ricetu, fali mi oni žuti za tlak, oni crveni za želudac i oni bili za
glavu. I sve bude precizno kao kod kakva mladog liječnika stažiste.

Sjećam se dobro i svojih dogodovština iz bolnice kad sam i ja
dospio u doktorske ruke. Prvo što bi stariji pacijenti pitali jest:
-Dokture moj, spasitelju moj, smiden li ja šta popit?! Možeš, možeš,
čaša vina i bićerin na dan nije nikoga ubila. I svi bi oni bili zadovolji
osim jednog koji bi pitao: A je li to može iza svakog jela ? Bio je sa
mnom u sobi i jedan starac, rodom iz Posušja, skoro osamdeset mu je
godina bilo. Kad mu je mlada, moram priznati i lijepa medicinska
sestra, na njegovo pitanje kako će ići na stranu, rekla da će ga ona
voditi i pomoći mu, on se izvikao na nju da kako je nije sram da se
ona njemu, starijem čoviku, usudi mišati u njegov život. Ultimativno
je tražio da njemu „more” pomoći samo doktur. Naravno da smo se
svi slatko nasmijali, Nakon tog iskustva, i nakon što sam za boravka
bolnici, vidio i više smrti, postao sam i ja puno pažljiviji na ono: žiga
me ode ili onde. Pomalo sam se educirao pa sada dobro znam što
liječe one žute, a što zelene ili crvene tablete. Možda ponajviše liječi
način života, zdravije navike, manje alkohola, više šetnje i da vas dalje
ne gnjavim ovim savjetima. Htio ne htio, valjda to život donese, sad i
ja znam biti u fazi ponekad da me svaka žunta zaboli, vjerojatno i
mnogi od vas koji nas sada slušate.
Valja učiniti sve da to prođe, pa da se i mi približimo što poznijem
dobu. Jesen života neka dođe što kasnije, a čaša života neka uvijek
bude polupuna a ne poluprazna.

 

Drnišanac

Odgovori