O jednom rođendanu – drugi put

Često se znam suočiti s banalnom činjenicom kako ljudi kritički spominju Radio Drniš, reklo bi se to po naški, pomalo ronjaju. Uvijek je to tako kad je tvoj rad, u ovom slučaju naše radio postaje, izložen uvidu javnosti i javnoj kritici. Načelno, uvijek je publika u pravu. Doduše, radio je i vrlo specifičan medij. Staviš slušalice u uši, šetaš Prominom, poljem, Mosećom i slušaš Radio Drniš. U svojoj spavaćoj sobi, u svojoj intimi, u toaletu, u automobilu, svugdje je radio. Zato je i odgovornost za javnu riječ velika.
Dobro se sjećam prvog prostora Radio Drniša u zgradi Udarnika, bivšoj zgradi Boksitnih rudnika. Na katu samo dvije male prostorije, jedna za režiju i mali studio za mikrofone, zapravo, bila je to jedna prostorija provizorno podijeljena za potrebe Radija. Prostor je bio tako malen i skučen da bi se samo dvije osobe osjećale prilično neugodno, gotovo klaustrofobično. Glavnina tekstova se pisala ili u Centru za kulturu koji je bio matična kuća Radija, ili po uredima i kućama brojnih vanjskih suradnika. Dobro se sjećam treme pri prvomemitiranju mog priloga. Kad sam pitao mater jeli me slušala, ona me razočarala kazavši kako radio troši puno struje. Nije jednostavna stvar govoriti i u isti tren biti u puno kuća, s puno ljudi i sudbina, i to ljudi koje većinom osobno poznaješ i koji znaju i tebe. To je prednost i mana rada Radija u manjoj sredini. Sve te naše priloge, nekad kraće, nekad duže, naša režija je znalački sve to smiksala, ukrasila odgovarajućom glazbom i sve bi bilo super.
Sada se na teren ide s diktafonom kojeg staviš u džep, digitalnim sa savršenim zvukom. Mi smo prije imali terenske magnetofone s trakom i kolutima. Meni su djelovali jednostavnije, samo s par tipki. Ovi sada imaju male botuniće, puno lampica, i ako jedna ne radi, od snimanja ništa. Stare magnetofone nisi mogao staviti u džep, ali si u njih bio neizmjerno siguran. Veliki pomak je bio i telefonsko javljanje s terena uživo u program. Jednom zgodom imali smo i intervju na engleskom jeziku kad je grupa talijanskih lovaca bila u našem starom hotelu Danica. Oni ne znaju hrvatski, mi nismo znali talijanski, pa smo se snašli s engleskim jezikom. Sve su to bili mali koračići ka definitivnom osuvremenjivanju radija, i programski i tehnički. Usudimo se reći, do četrdesetpetog rođendana naša radio postaja je došla uz puno muke i truda, pogotovo tijekom Domovinskog rata, ali smo sigurni da je razvojna linija stalno bila uzlazna. Naravno, tako mislimo raditi i dalje !

Odgovori