O jednom koncertu

Svake godine, ovako po prilici u ožujku, Osnovna glazbe škola „Krsto Odak” navikla nas je na jedan lijep kulturni događaj, na jedno uživanje u glazbi.
Naravno, govorim o njihovim koncertima i to koncertu njihovih učenika od 20. ožujka, i posebice koncertu profesora škole od 21. ožujka, a sve u povodu Dana škole.
Šteta je što sve ostale institucije, tvrtke i firme nemaju svoje godišnje smotre dostignuća. Bilo bi zanimljivo vidjeti u kojoj su mjeri oni vrhunski u poslu kojim se oni bave i kakva su to njihova dostignuća.
U nevezanom razgovoru s jednim od profesora glazbene škole kad sam izrazio svoje divljenje njihovim umijećem reče mi kako je to malo cijenjeno i od ljudi i u društvu općenito.
Teško je biti vrijedan u društvu u kojem su prvenstvene vrijednosti naši celebrityji. Primjerice njihova kulinarska umijeća. Pa onda, Mastercheffovi manirom kakvog vrhovnog svećenika daju svoj konačan pravorijek o kvaliteti jela. Ma, smijurija!
Ja sam ga odma’ demantirao. U mom susjedstvu ima jedna djevojčica koja je učenica glazbene škole, svira flautu i zove se Ivana. Obitelj je čista radnička. Mukotrpno se bore za koricu kruha, ali roditelji su osjetili radost svoje curice dok svira. Ja sam znao zadirkivati je: „Kakva je to mala trubica u kojoj se samo malo puškolji?”. Ona bi, pomalo ljutito, poluljutito, odgovarala: „Pa to je flauta!”
I svaki dan je čujem kako marljivo vježba, i svaki dan to sve bolje zvuči. Nastupala je Ivana i na više koncerata. Bila je i u Zadru, Imotskom… I što je najvažnije, ona uživa u svemu tome što radi!
Eto, zbog Ivane i svih njenih prijateljica i prijatelja iz škole taj njihov posao odgajanja u glazbi i uz glazbu, itekako ima smisla.
Sva ta djeca u školu idu s radošću jer to žele!
Pa i Krsto Odak nije odma’ postao skladatelj. I Pogorelić je najprije bio ipak samo dijete. Vrijedi vidjeti dječje pripreme i evidentnu nervozu prije nastupa, lagani naklon i radost kad završi nastup i kad se začuje aplauz razdragane publike.
Zato sam rekao ovom mladom profesoru, da zbog Ivane i svih njenih kolegica i kolega njihov posao ima duboki smisao.
Ono što me 21. ožujka fasciniralo, to je i mladost izvođača profesora. Flautu je svirala Ivana Lozančić, klavir Jadranka Barišić i Antonija Matić, inače i ravnateljica škole, te violinu Tibor Bauer.
Ako mogu, ovako kao glazbeni laik prokomentirati, program je zaista bio izabran i za stručnjake i za nas koji to nismo.
Forte je ipak bio četveroručno sviranje klavira Jadranke Barišić i Antonije Matić, te izvrsno izveden Montijev Čardaš gdje je za klavirom bila Jadranka Barišić a violinu je maestralno svirao Tibor Bauer. U tim trenucima shvatio sam ponovno staru istinu, daj dite materi.
Kad violinu svira vrhunski majstor, onda je to vrhunski doživljaj, onda je to umjetnost. Zato, hvala profesorima na prekrasnom doživljaju i bit će lijepo ako svoje aktivnosti ne ograniče na samo jedan godišnji koncert. Oni znaju i mogu puno, puno više.

Drnišanac