O Drnišu još jednom

  •  

Ovih dana intenzivno se ukrašavao naš grad. S večeri, kad zanoća, upali se javna rasvjeta, a novopostavljene ukrasne lampe donesu za trenutak makar malo glamura u grad izmučen kataklizmičnim prognozama gospodarskih tijekova. Ima simbolike što su odmah na ulazu u grad postavljene čestitke Sretan Božić i Nova godina. Neka svi mogući putnici namjernici znaju da su došli u jedan pitom kraj.
Već tu na ulazu sa splitske strane nalaze se ostaci mlinice. Bila je to nekad važna postaja u našem hranidbenom lancu. Mljevenje žita bila je kruna napora našeg seljaka koji je vrijedno prkosio nevremenu i žegi, i u najdoslovnijem smislu sebi osiguravao kruh svagdanji. Moj ćaća koji je radio u mlinici izgledao mi je poput kakva strojara velikog broda dok se provlačio između postrojenja, a brašno polako punilo postavljene i čvrsto vezane vreće.
Čim bi se prešao most, došli bismo do pekare Marka Bilića Pušara. Uvijek se sjetim onih mirisa djetinjstva i momaštva kad god prođem tuda. Čak su i naša prva pijanstva vezana uz kapljovinu u pekari. Nema nažalost nikakva vidljiva traga, osim naših sjećanja, da je tu bio i radio dobri majstor Marko i njegova supruga Mara.
Tek koji metar dalje nalazila se kovačija Đina Kolomba. Uvijek me faascinirala činjenica kako Đino mirno i staloženo potkiva konje, stavlja im užarenu potkovu na kopito, a oni stoički trpe i ne reagiraju.
Uživao sam vući mijeh kad bi Đino bio dobre volje. Tako bi kuckanje čekića o nakovanj odjekivalo po čitav dan, a meni je sve jasnije bilo zašto su Đinu leđa pogrbljena. Sada nema traga da je tu bila kovačka radnja, mi bismo rekli kovačija. Uz Đinovu radnju bila je kovačija Mladena Kolomba. Pamtim ga kao starog finog gospodina koji je, kad ne bi radio, nosio šešir. Proročanski bi nama znatiželjnicima znao govoriti: Bižite dico ća od čekića i nakovnja. Nema tu kruva za vas.
Nismo ni slutili koliko je bio u pravu. Preko puta Mladenove radnje radio je i živio stolarski i kolarski majstor iz obitelji Kolombo, gospodin Frane. Najčuveniji je ostao po vrhunskoj izradi balota. Bila je tu i kaligerska radnja Tome Ćurkovića, a uz mlinicu bila je još jedna kovačka radnja. Na onom kutku, još uvijek srušenom, gdje je Radinčina teraca, bila je vunovlačarska radnja, a ondje gdje je prodavaonica metalnih proizvoda najprije je bila prodavaonica metražne tekstilne robe, a potom velika samoposluga koju smo skraćeno zvali posluga. Na samom ćošku je bio dućan, prehrambeni sa škafetinima u kojem je kasa bila metalna, ukrašena šarama, s ručkom poput kurble. Tadašnje blagajnice morale su se zaista umoriti u jednoj smjeni. Eto, spomenusmo samo nekoliko detalja koji govore kako je Drniš nekad izgledao, kakav je bio. Nema sada onog plemenitog mirisa netom ispečenog kruha, nema više naših kovača koji bi nam zagaravili obraze. Nema više ni gizdavih konja s praporcima koje bi ponosni vlasnici uprezali u đandinere. Ostala su samo sjećanja na Marka, Đina, Mladena, Nikicu, Tomu, Franu i sve ostale male ljude koji su svojim velikim srcima gradili i voljeli Drniš, učeći pri tome i nas mlade da se samo radom u životu može uspjeti. Zato ih se valja u ovo predbožićno vrijeme s dužnim pijetetom sjetiti.

Odgovori