O Danu žena

Danas je Međunarodni dan žena. Obično je to dan kad mudre glave u našem tisku počnu pisati o ženama s naslovnica, o ženama partijanericama, o ženama nepoželjnijim udavačama, o Simonama, o Celzijusima i sličnim drugim stupnjevima. Čovjek pomisli da svemir i nije naseljen običnom čeljadi već samo onim danima koje su uvijek sa svježom frizurom, skupim haljinama, s onim damama koje obvezno imaju svog vlastitog stilistu, ma što to značilo. Pa na televiziji malo crvenog tapeta, pa malo ekskluzivnih vijesti, pa koja je od njih trudna i s kime, pa koja vara muža, pa koju vara muž, koja je napravila više zahvata kod plastičnog kirurga i sve tako redom. Dođe čovjeku da poludi što je sve prisiljen gledati. Urednici uvijek to opravdavaju s parolom da javnost ima pravo znati neke stvari. Moraju li to biti ovakve gluposti? Je li naciju zaista zanima zna li Simona musti kravu ili ne?!
Baš danas, kad je Dan žena, prigoda je da se prisjetimo onih žena koje su obilježile naše živote, a da su jedva, nekako iz prikrajka slušale o Danu žena i o borbi žena za vlastitu emancipaciju. Moja baba Ana s Miljevaca nije nikad saznala zašto se slavi Dan žena. Ona nikad nije dočekala da njen ljubljeni, moj djed Ivan podari buketić cvijeća za taj dan, ili možda kakav poklon. Ona je znala da djed vrlo lako može opaliti kakvu šamarčinu ako bi popio koju više, a ona bi sve to stoički podnijela, i uvijek o djedu govorila kao o svom čovjeku. More je takvih žena. Moja mater je puno bolje prošla. Nju ćaća nikad nije udario, ali se podrazumijevalo da njemu ne doliči da on majci kupuje cvijeće ili ne daj Bože, nekakve poklone. Uvijek bi moje sestre kad su bile starije od mene znale skupiti koji dinar i mater obradovati s nekim poklončićem. Prvi put kad sam shvatio ljepotu te vrste darivanja, poželio sam i ja kao najmlađi u obitelji nešto darovati materi. Kako nisam imao novca, grunuo sam u plač. Jedva su sestre nekako skupile nešto novca i ja sam sav sretan otišao po poklon. Bilo je to orahovo ulje koje se u rifuzi kupovalo u drniškoj parfumeriji. U menzuri bi se izmjerila odgovarajuća količina i ulila u malu bočicu. Jedva sam dočekao trenutak da to poklonim majci. Nitko mi tada nije bio ravan. Umjesto mimoza za koje tada nismo ni znali poklonio sam joj buketić ljubičica ubranih u kanjonu. Majka je bila presretna, ja također.
Modernim rječnikom kazano, naše majke živjele su samozatajne živote, neprimjetne i tihe, nismo ih gotovo ni primjećivali. Tek kad nestanu s ovog svijeta, shvatimo koliko su nam značile, i koliko prazno djeluju naši životi bez njih. Sva njihova patnja, njihova muka i trud postanu dio vječnosti. Ostane samo spomen na njih, ostane poneki ožiljak u duši. Zato Dan žena nije za mene lamentiranje o Rozi Luxemburg ili Clari Zetkin ili o emancipaciji. Za mene je to dan spomena na plejadu predivnih osoba koje smo imali sreću zvati majkama.