O babicama

U našem stalnom prebiranju po sjećanjima, po životu, spominjali smo puno tema, puno događanja, puno ljudi i puno sudbina. Uvijek se, kao nekakav lajt motiv, provlačila činjenica kako je nekad u Drnišu bilo puno više svijeta, puno više ljudi, a sada smo svi, i Drniš i sva okolna naselja izloženi nemilosrdnom utjecaju tzv. Bijele kuge, jednostavno, sve nas je manje. Sve je manje novorođene djece, sve je manje mladih. Bez mladih nema ni života. 
 
Zato se uvijek rado sjetim nekadašnjeg drniškog rodilišta, predivne kamene zgrade u kojoj su u život ušli mnogi Drnišani i Drnišanke. Teško je uspoređivati sadašnju suvremenu opremu i educiranost sadašnjeg osoblja s ondašnjim, ali na neke stvari ipak valja bar malo podsjetiti. 
Temelj ondašnjeg rodilišta činile su prije svega primalje ili babice. 
 
Bile su to isključivo žene, obrazovane, iskusne, žene koje su osobno poznavale svaku od svojih pacijentica, znale su okolnosti u obiteljima iz kojih bi one dolazile, i znale su dobro kako takvoj pacijentici prići u trenutku kad dijete poželi izići na ovaj svijet. Možda i nisu djelovale suptilno i nježno kako nam sugeriraju moderni filmovi, ali su bile vrhunski majstori svoga posla. U najvećem broju porođaja njima nije trebao liječnik, one su to znale same vrhunski obavljati po svim zakonitostima medicinske struke. Sve su redom znale s rodiljama koje su očekivale porođaj podijeliti onu slatku neizvjesnost što će se roditi, dječak ili djevojčica. Mnoge žene su sa zebnjom iščekivale tu činjenicu znajući kakve bi mogle biti reakcije njihovih voljenih muževa ako se rodi kćerka ili sin. 
 
Ono što iz ove perspektive izgleda naprosto fantastično, to je da je rodilište radilo stalno, da je imalo posla i da su te vrijedne žene radile i noćne smjene. Kad bi došao poziv sa sela, ma koliko ono udaljeno bilo, one su išle, malo autom, malo pješice, ponekad i na magarcu, znajući da će pomoći i da trebaju pomoći u nečemu najljepšem i najsvetijem, rađanju novog života. 
Uvijek kad spominjem imena, izlažem se riziku da koje propustim, ali neka mi oproste, to nikako nije bila namjera. Naravno, valja početi sa ženom koja je pomogla pri mome rođenju. 
 
Bila je to gospođa Marica Bilić, koja je uvijek znala u šali reći: ‘Muči mali, prije sam te ja vidila nego tvoja mater. A jesi bio galamdžija!’ 
Kad god bih je vidio osjećao bih neizrecivo poštovanje. 
 
Uz nju je bila još plejada vrsnih babica poput Štefice Čolak, Marije Mihaljević, koju su svi p muževu nadimku zvali Strelinca, Zore Duilo, Kate Širinić, Rozite Jerković i Slavice Tomić. 
Možete li zamisliti situaciju u drniškom Domu zdravlja u kojem postoji čitavo rodilište i u kojem se svaki dan rađaju djeca, a njihov plač poput najljepše simfonije odjekuje hodnicima?! 
 
Uz puno sjete i pomalo tuge zato podsjećamo na ove divne žene koje su na najljepši mogući način ušle u mnoge naše živote. 
                                                
Drnišanac 
 
 

Odgovori