Nešto o jeseni

Kad te ujutro probudi kiša, a oluci uporno lupkaju u ritmu kapi, znaš dobro: jesen je. Otkrivaju to i ptice svojim krikovima sluteći nadolazeću studen, slute to i stabla navlačeći na sebe pelerine najdivnijih boja. Horizont se suzio, izmaglica samo daje naslutiti vrhunce okolnih planina.
A u gradu klasika od jeseni. Poljana puna lišća, a razgovori puni jesenjih tema. Svi su ove godine zadovoljni količinom grožđa i kvalitetom. Sada kao da ima više i kotlova za pečenje rakije. Dobro se sjećam ranijih rituala pri pečenju rakije. To je znala biti prava mala fešta. Sjedilo bi se uz kotao, peklo pole krumpira u žeravi kotla, lagano pijuckalo i ćakulalo. Kad bi se mijenjao kotao, onda bi miris prokuhanog vrelog dropa ispunio cijeli kvart i svi smo tada pomalo uživali. I stari koji su dobro znali što je to rakija, a i mi mlađi koji smo to tek slutili. Ja sam prvu rakiju popio s kotla Milke Pranić. Bilo mi je ugodno iz početka, ali kad sam nakon nekog vremena vidio da kuće počinju lagano skakutati, znao sam da nešto nije u redu. Više nikad nisam popio lozu.
U mom kvartu veliki kotao imao je Nikola Plazonja. Vremenom je kotlova bilo sve više, a čarolija okupljanja oko kotla sve je manje bila čarolija. Jednostavno, sve se izrelativiziralo. Ranije je, primjerice, gotovo svaka ulica i kvart imali svoj zog za balote. Sada je i to rijetkost. Kovačkih radnji bilo je isto tako dovoljno. Sada nema ni konja, nema karova, nema đandinera, nema praporaca i škurija, nema kulecanja konja po kockama na cesti, nema iskrenja potkova dok vrijedni vranci pokušavaju uz uzbrdicu vući teret. Ostaje tek poneka potkova kao podsjetnik praznovjernima na moguću sreću. Nema više ni kaligera. Nema starog Pinjura Kevića, Rudija Ille, Mate Abrusa, Stipe Jelčića, Tome Ćurkovića, Nike Borina i drugih. Jednostavno, malo tko sada i popravlja cipele. Još jednostavnije, kupe se nove i gotova priča. Tako su i moji opančići iz opančarske radnje Galić za svakodnevnu uporabu postali davna prošlost. I maranguna je sve manje. Kupovna mobilja , aluminijska vrata i prozori, ljudi dođu, izmjere, montiraju, sve gotovo za čas.
Kad mi se jednom zgodom, ili bolje kazano nezgodom, pokvario televizor, bio sam zapanjen odgovorom majstora: – Gospodine, jeftinije vam je kupiti novi televizor, nego meni plaćati popravak. Zaista je bilo tako. Toj spirali promjena života i ne vidi se kraj.
Prije se znalo čitati knjige, puno više nego sada. Sada mnoga djeca samo pogledaju filmove snimljene po književnim djelima, ili pak na Internetu sažetke pojedinih književnih djela i lektira gotova. Zato na našoj dalekovidnici imamo sve više onih koji dijaloge vode po principu: Oh, yes, cool, stage, back stage i tome slično.
U svemu ovome što nabrajasmo nedostaje samo jedno. Nedostaje čovjek sa svojim emocijama. Nedostaje čovjek kojeg nitko više ne pita da li je voljen, da li voli, da li je sretan ili je, pak, strašno sam. Valjda je to i usud ove naše civilizacije i europeizacije. Kao da s dolaskom jeseni i oni divni stihovi velikog pjesnika postaju još aktualniji:

“Samoća prazna, jesenja
A biva sve jesenije!”