Nešto o dječici

Peti je u mjesecu, i tek po nešto malo većoj gužvi i dosta mišnog sira na pijaci primjećuje se da je mjesečni sajam. Više se kuša nego što se kupuje, ali zato su barem cijene svjetske.
Uvijek je rujan mjesec kad za mnoge nastupa prekretnica u životu, mjesec kad započinje životni ciklus kojeg obično nisu niti svjesni jer su premladi ili premali. Svi kažu, blago maloj dječici što uživaju, sve je prilagođeno njima u kući, i mama i tata, i hrana i oprema, i djed i baka. I onda dođe vrijeme da se pođe u vrtić. Tu je već nešto drugo. Tu djete već nije centar svijeta, tu se polako navikava da taj svijet mora dijeliti s drugom djecom, a tu su i tete koje moraju posvetiti dužnu pažnju svima, a ne samo našim mezimcima. Naravno, tu je i hrana, a tko zna hoće li se baš sve svidjeti našim miljenicama i miljenicima. Prilično šokovito, zar ne?! Zato prvi dan bude i suza, bude paničnog plača i zazivanja, uglavnom mame!
Ja sam odrastao u jednom sasvim drugačijem okruženju kad su u vrtić, tada zvan obdanište, išla samo rijetka djeca i to uglavnom zaposlenih i tada uglednijih, društveno i statusno jačih roditelja. Moja mater i ćaća svakako nisu spadali niti u jednu od tih kategorija i ja sam nesputano sa svojim vršnjacima uz rub kanjona Čikole kratio vrijeme igrajući se kauboja i indijanaca, ili Nijemaca i partizana. Vježbali smo čak i njemački jezik. Svi smo izvrsno znali reći HALT.
Ono što je meni najteže padalo zašto nisam išao u vrtić jest marenda. Kad bi mi prijatelji koji su išli u vrtić pričali o svojoj marendi, ja sam im strahovito zavidio. Moja marenda uvijek bi bila: kruva, cukra i masti. Kad bi mater bila bolje raspoložena, onda bi znala biti dobre ruke i staviti malo više cukra.
Sada dječica u vrtiću imaju kuhinju u skladu sa standardom HACCAP, imaju bogate menije i obroke, razne igre igrice, a od sinoć i novi pijanino. Mi nismo tebali ići u vrtić niti kao predškolci, a sada se i to mora. Valjda je to danak kompjuterskoj civilizaciji i sve većoj količini znanja s kojom se bore ova dječica. Mi smo se puno više borili na našim zamišljenim, imaginarnim bojnim poljima, uz puno više ljubavi prema prvom ubranom proljetnom cvijetu, uspjenušenoj Čikoli i kriku zalutalog galeba.
Ovaj tjedan i novi prvašići polaze prvi puta u školske klupe. Prekrasna je njihova zbunjenost kad iz jednog sustava vrijednosti koje važe u vrtiću gdje su njihove tete, dođu u klupe gdje ritam određuje zvono, gdje je sve strogo programirano, a učiteljica stalno traži nekakav domaći uradak, pa za igru gotovo da i ne ostane vremena. Sreća da su mali pa niti ne shvaćaju da su ušli u sustav kad će tih obveza, tih domaćih uradaka biti sve više i više, a mjesta za bezbrižnost i prpošnost mladosti sve manje i manje.
Valjda je to usud života. U svakom slučaju mi im želimo puno zdravlja i puno uspjeha u sricanju prvih slova abecede života.

Odgovori