Naizgled sitnice

Često i rado se sjetim studentskih dana. Kad kažem da su počeli još prije trideset osam godina, mlađi slušatelji će pomisliti kako sam neki Metuzalem, ali vjerujte, nije to strašno, prolete godine u čas.
Sam čin odlaska iz Drniša u nešto nepoznato, nešto nedoživljeno, bio je poseban. Trema izmiješana sa živom znatiželjom, a pomalo i bojazan, a što ako ne uspijem!? Brzo sam u Zagrebu uspio pohvatati konce, kako se to kaže, i ušao sam u ritam predavanja – obroci – spavanje i pomalo šetnja. Ono što nam je većini tih godina bio problem bili su novci. Valjalo je preživjeti, valjalo je plaćati Studentski dom, tramvaj, prehranu, udžbenike, valjalo je i otići u kino ili na utakmicu. Malo po malo, valjalo je nešto raditi, valjalo se zaposliti i doći do koje šolde. Tako ja postadoh prometnik, pravi pravcati usred Zagreba, u odori, u moru automobila što stalno teku ulicama poput kakve beskrajne rijeke.
Bio je to zanimljiv, ali i izuzetno naporan posao. Jednostavno, dobiješ raspored za svaki dan i onda osam sati reguliraš promet u pojedinom križanju u Gradu, uz pola sata pauze kad te dođe zamijeniti netko od kolega. Bila mi je to jedinstvena i prva prava prigoda da počnem malo bolje analizirati ljude i karaktere. Mnogi od mojih tadašnjih kolega počeli su, kako mi to kažemo, dizati repicu, misleći da su oni sada postali važni kao osobe, postali face, jer, zamislite, oni dignu ruku, a sav promet staje, zaboravljajući pri tome da ljudi ne staju ni Josi ni Ivi, već dignutoj ruci osobe u odori.
Možda me najviše fascinirao jedan osebujan detalj. Kad god bi u križanju došlo do kontakta automobila i do oštećenja, vlasnici vozači naglo bi izašli iz auta i prvo što bi rekli jedan drugome u devedeset posto slučajeva jest: – Majmune jedan, u što gledaš? Naravno da bih ja tada morao primirivati strasti, dobro pazeći da nikome od njih ne dajem za pravo dok kolege ne obave očevid. Jednom zgodm bio sam u prilici intervenirati zbog mladića koji bi se vješali o tramvaj i tako se besplatno vozili Gradom, ali u velikoj pogibelji. Kad sam jednog od njih skinuo s tramvaja, okupljeni prolaznici su se čudili zašto ništa ne činim, već se vrlo srdačno pozdravljam i razgovaram s dotičnim. Ta kako i ne bih kad je to bio naš sadašnji meštar Krnjevala Marko.
Jedva bih dočekao kraj smjene, jer biti na prostoru od jednog ili dva četvorna metra u sred benzinskih isparenja sedam i pol sati, nije nimalo lako. Tek kad bih skinuo šapku s glave, vidio bih koliko gareži imam po licu. Morao sam izdržati jer je valjalo preživjeti. Možda se najradije sjetim ipak jednog gospodina koji je to bio i onda, dalekih sedamdesetih. Usprkos činjenici da sam mu naplatio mandatnu kaznu zbog neupaljenih svjetala, na moje traženje dao mi je svoju fotografiju s posvetom i potpisom. Bio je to Jimmy Stanić! Čuvam tu fotografiju i danas, kao dragu uspomenu na dane kad sam bio mlad i kad je puno jednostavnije bilo biti sretan, tek malo sunca, dobar obrok i čvrst stisak njene ili njegove ruke.

Odgovori