Naši doktori

Malo po malo, mic po mic, i evo nas, poštovane slušateljice i poštovani slušatelji, u stopedesetom druženju na valovima naše radio postaje. Gotovo da i nema teme koje se nismo dotakli, ali ipak, bogatstvo života i ove naše drniške povijesti, uvijek pruži neku novu inspiraciju i najednom – eto teme.
Zadnjih godina i ne baš mojom voljom mene su zaintrigirali doktori, ne oni doktori prava ili tehničkih znanosti, već oni koje narod tradicionalno zove doktorima, a to su liječnici. Svake godine desilo bi se ponešto što bi me smjestilo u bolnicu i tako bih ja imao prigodu na licu mjesta izučavati kvalitetu našeg zdravstvenog sustava.
Ona prva, neizbrisiva sjećanja na doktore ipak sežu u rano djetinjstvo. Još kad sam bio sasvim mali, znalo bi nekad nešto zaboliti mater. Svi bi se tada ustrčali po kući, počeli bi rediti, mesti, stavila bi se nova tavaja na stol i svi bi rekli: – Sad će doći gospon doktor! A kad bi se i pojavio taj gospon doktor, svi mi mali bi umukli, on bi ušao u sobu kod matere i zatvorio vrata. Mi smo svi nestrpljivo očekivali njegov izlazak. Pojavio bi se ozbiljan, sa slušalicama oko vrata i samo kazao: – Bit će sve u redu Nakon toga uslijedilo bi pranje ruku u novom kajinu i s čistim šugamanom, netom izvađenim iz ormara.
Tada sam počeo shvaćati kako je fino biti doktor, svi te pažljivo slušaju i ti si glavna faca.
Prvi doktor kojeg se ja dobro sjećam bio je doktor Marko Skelin. Visok, uspravan, markantan lik sa šeširom, bio je istinski gospodin, ali i istnski narodski čovjek i liječnik. Znao sam mu više puta biti pri ruci za kupovinu novina ili slične stvari, uvijek bi me dobro nagradio jer sam bio mali Boksov. Svi stariji ljudi su ga cijenili i poštovali i kao osobu i kao liječnika. Moja mater znala je često spominjati i doktora Filipa Marušića, no on je iz vremena kojeg se ja ne mogu sjećati. Ostao je zapamćen možda više po svojoj društvenosti, nego po svojoj stručnosti. U toj plejadi likova iz bolnice, nemoguće je zaboraviti doktora Hrabara, te posebice siverićku legendu doktora Ivana Murata. Jedne godine bila nam je u gostima već spominjana sestra iz Clevelanda s malom kćerkicom koja je u noći nenadano dobila visoku temperaturu.
Ja sam ih odvezao u Siverić kod doktora Murata. Sestra nije mogla vjerovati da je onaj snažni čovjek velikih brkova u onoj skromnoj ambulantici doktor. No, kad je on obradio malu, kad se malo smirila i visoka temperatura nestala, sestra je samo kazala: – Šteta što on ne živi u Americi. Pa bio bi milijunaš!
Moj školski liječnik bio je doktor Ivan Grubišić. Srećom, rijetko sam bio u prilici biti mu pacijent. Vrlo cijenjen bio je i doktor Srđan Rašković.
I onda je došlo neko drugo vrijeme, stasali su mladi kadrovi. Došle su s fakulteta nove mlade liječnice i liječnici. To je bio šok za moju mater. Nije mogla shvatiti da nju mogu liječiti, kako je ona govorila, male ženskice, a ne ozbiljan “čovik”, doktor.
Tek sada u ovim poznijim godinama shvaćam koliko je to težak i odgovoran posao. Zato mi i zasmetaju komentari pojedinaca u stili: – Znaš, zašto nisi išao kod ovoga doktora, a ne onoga? Kao da smo mi kvalificirani ocjenjivati kvalitetu doktora i njihovu stručnost! Ja idem kod svojih doktora s punim povjerenjem u njihovu stručnost i njihovo znanje i pristup pacijentu. To što nas ponekad zbuni zdravstvena administracija ipak je jedno drugo pitanje.
Za mene će uvijek doktori biti ljudi spremni pomoći uvijek i u svakoj prigodi, i spasiti život kad treba, poput mog ortopeda doktora Marka Jurića i mojih kardiologa na Križinama u Splitu, doktora Branimira Markovića, doktora Lovela Giunija i doktorice Darije Baković, moje internistice doktorice Danice Juragić, ali i moje školske kolegice i sadašnje obiteljske liječnice, doktorice Omerke.
Njima i njihovi meicinskim sestrama mnoi od nas moraju biti zahvalni, zbog pomoći, zbog liječenja, zbog vraćanja nade u život.
Baš kao što je to mojoj majci svojedobno činio nezaboravni doktor Marko Skelin. Svima njima ove riječi neka zazvuče makar kao jedno malo “hvala”.