Naše kuće

Teško je u ovoj dinamici života biti trajno sabran i imati svoj mir koji ništa neće poremetiti. Pobrinu se za to novine ili neka od televizija na kojima su crne kronike glavne rubrike i onda prosječan čovjek, obično slabo informiran, gotovo da poludi od brige za plaću, za radno mjesto, za vraćanje kredita, za mogući dolazak Međunaodnog monetarnog fonda, od brige za mrtvu kravu Joška Jorasa.
Ni meni nije svejedno što se sve zbiva na društvenoj i političkoj i gospodarskoj sceni, ali mi se čini da u svoj toj gomili problema ima još jedan koji će to, čini mi se, tek postati. Riječ je o našim kućama. Da, dobro ste čuli, o našim kućama.Riječ je o starim kamenim kućama koje su bile na kat , imale svoje stepenište i svoj balkon, a u selu su ih nekad zvali “kule”. Ima tih kuća svakakvih, ima onih koje snažno odolijevaju zubu vremena, kišama i suncu, ima i onih koje su poprimile sasvim drugu boju prepune lišajeva i mahovine. Krovne grede sve više popuštaju u borbi s vremenom i težinom pokrovnih kamenih ploča. Ipak sve one govore o trudu ljudi dok su se gradile, o želji da se živi bolje i dostojanstvenije . Tako su se stopile s krajobrazom da to naprosto zapanjuje. Svaki kamen na njima je pažljivo obrađen, i bez ikakvih posebnih mjerenja, sve se slaže u milimetar. Zadivljujuća je snaga našeg čovjeka što poput smilja, opstaje u kršu, tučen vjetrima, kišama, suncem, tučen društvenim potresima i mijenama, i gradi. Sve više tih starih kamenih kuća uz koje su se kopale i gusterne, ostaje prazno. Postaju nijemi svjedoci naše nemoći da možda ponajljepši dio naše baštine sačuvamo, obnovimo i novim pokoljenjima s ponosom ostavimo. Stranci sve više kupuju takve kuće, sve više i u našem kraju, obnavljaju ih, i čine to na način koji je puno autohtoniji no što to mi sami znamo činiti. Svjesni su oni da nikad neće moći u svom Berlinu, Londonu ili Manchesteru doživjeti zoru okupanu bujicom sunčevih zraka, uz lavež pasa u daljini i revanje magarca. To mogu samo ovdje. I bude mi žao što to ne čine naši ljudi, oni čije su to kuće, oni koji su ih gradili. Ne može se, ne zna se ili se neće. Bilo kako bilo, kuće sve više postaju strano vlasništvo, a nama ostaje samo sjeta i sjećanje na dane kad je našim prostorima carevala isključivo domaća riječ.

Odgovori