Naša sela

Možda se začudite, poštovane slušateljice i poštovani slušatelji, ovakvom naslovu, no ne bojte se. Nije riječ o pogrešci.
Pišući, evo po 144. put ovaj prilog, samo u 2 – 3 navrata tematizirali smo naša sela. Nemoguće je o njima govoriti i ograničiti se samo na administrativnu pripadnost Gradu Drnišu. Uvijek kad spominjemo sela, mislimo na sva ona sela koja su pripadala nekadašnjoj jedinstvenoj općini Drniš. To su ljudi koji su Drniš činili živahnim gradom, koji su ugradili sebe u taj grad, koji su se ovdje školovali i sricali prva slova životne abecede.
Svi ti ljudi bezgranično vole svoja sela. Vole one dane kad sunce okomito počne udarati i kad uhvati fjaka, a jedini lijek protiv vrućine bude debeli hlad koštele ili murve. Tu se onda pretresaju svi seoski događaji i sva politička zbivanja. Nekada ranije, uvijek bi se ladovalo uz susak ili dvolitraš, sada je to najčešće pivo. Hvale se onda oni što stanuju u gradu kako im je fino, kako dobro žive, ali svaki tjedan, svaku subotu i nedjelju, svaki slobodan dan ipak dolaze kući. A starci ko starci, pripreme za unučad svježe jaje, malo zelja, koji krumpirić, malo mlika, neka se ditetu nađe, to je zdravo. Pa koja litrica vina, neka dica znaju zašto je ćaća kopa. I baci se onda poneka partija balota. Sve pršti od galame i vike o tome čiji su punti.
Sjećam se dobro mojih dječačkih dolazaka u Ključ. Morao sam dugo čekati da uopće uđem u nogometnu ekipu, koliko je bilo djece. Sad se nogomet i ne igra. Nema tko. Ono malo djece što je u selu bolje znaju PC igrice nego nogomet. Rijetkost je sada naći i magarca u selu.
Stari običaji postaju sve više predmet interesa etnografa i muzealaca, sve manje su dio života. A opet kad krajem tjedna počne seoba iz grada u selo, svi žure kući, pod svoj umac, jer otamo je pogled najlipši, svi beru šparoge u svom gaju, jer tamo su najukusnije, svi vole ispred svoje kuće zastati i promatrati smiraj dana dok Sunce lagano zalazi i svojim krvavo žutim zrakama miluje smriku i poneki hrast. I onda opet natrag u grad. Valja opet u onaj stančić, u svoje kvadrate, valja raditi do kasno, i čeznuti ponovno za vikendom, za svojim selom. A život, on će proteći na brzinu, u gradu, i ostarit će takvi ljudi, ostarit će u čežnji da ponovno prožive mirise svoga djetinjstva, da osjete revanje magarca, da ih ujutro budi pjev ptica, a ne buka automobila, da čuju blejanje ovaca i zvuk zvona dok umoran pastir vodi stado sa ispaše. I pitaju se, je li vrijedilo otići od kuće, sa sela, iz pitomine u kojoj si kao čovjek najsretniji. Možda ponajbolji odgovor na sva takva pitanja daju stihovi starog pjesnika:

” Zabludila morska ptica
U daljine kopne zemlje
I susrela kosovicu
Gdje u gaju slatko pjeva.
Kako možeš pjevat tužna
U pustinji ovoj suhoj,
Gdje ni kapi vode ne ima?
Pjevahu i moji stari
U istome ovom gaju!
Domovina kakva bila,
Rođenom je sinku mila!

Odgovori