Moja mate

Većina nas koji se ovako iz nedjelje u nedjelju volimo podsjetiti na Drniš nekada, smo ljudi u godinama. Netko više, netko manje, ali većina nas je u fazi da nas zovu šjor ili barba. Jednostavno, život poput vihora juri i donosi godine na naša pleća. To je ono doba kad ljudi primjećuju vašu sijedu kosu, kad lako uočavaju bore sakupljene oko vaših očiju, to je ono vrijeme kad zub vremena sve jače nagriza naš vječni mladi ego. U tom suočavanju sa životom, često se pitamo tko smo i što smo. I uvijek se sjetimo pri tom naših majki. U svima nama čuči jedan dječačić ili jedna djevojčica koja strahovito želi osjetiti ono drago milovanje po kosi, onaj majčinski brižan pogled i ono vječno pitanje: Kako si, dušo materina?
Često sam na ovim valovima spominjao moju mater. Nije ona ništa posebno učinila, ona je za mene samo metafora svih naših majki koje su bile većinom nepismene, koje su se izdržavale fregajući ili perući robu po bogataškim kućama, i uz sve to nalazile vremena da budu i supruge i majke. A vremena su bila teška, nije se imalo bog zna što. To im nije smetalo da izrode djecu, da ih odgoje, da ih školuju i tako ih, kako su same voljele govoriti, dovedu do kruha. Imale su dovoljno duhovne snage da svaki, ama baš svaki dan paze na nas, na naše ponašanje, na našu ishranu, na naše zdravlje, da poput vila bdiju nad našim snom. Bile bi prepune ponosa nad našim peticama, nad svim onim što nas je afirmiralo u društvu kao osobe. Znale su da u svemu tome ima i njihova truda. Jednostavno, bili smo naviknuti da postoji zrak, da postoji sunce i mjesec, da postoji Čikola i da postoji majka. Mirisi njene kuhinje nikad neće nestati iz naših nosnica, naše postole nikad se više neće tako sjajiti kao onda kad bi ih ona napatinala. I njene fritule bile su najljepše na svijetu.
Jedino roditelji vole djecu bez ostatka, bez kalkulacija, vole ih cijelim svojim bićem. Tako je od kada je svijeta i vijeka. I kada dođe vrijeme, a to je neumitnost, da majka nestane, naš život se temeljito promijeni. Stara obiteljska kuća prestaje biti dom, ona postaje samo objekt. Nestala je ona toplina duše koja sve ukućane drži na okupu. Nestalo je milo lice koje bi nas brižno jutrom ispraćalo u školu, nestalo je lice koje bi nas vedro dočekivalo koje god vrijeme bilo. Ma kako stari bili , manjka nam ono nježno milovanje po kosi i blago kazane riječi: Srićo materina! I ovaj današnji tekst samo je djelić čežnje za toplinom koju mogu pružiti samo majčinski skuti.