Moj ćaća

  •  

Prebirući ovako iz tjedna u tjedan, iz nedjelje u nedjelju po nekim stvarima što život znače, uglavnom obnavljajući naša sjećanja na Drniš nekada, nabrojili smo poveći broj imena ljudi koji su bili i ostali znamen našeg grada. Nismo se nikada pri tome upitali o našim bližnjima, o ocu ili majci.
Kad sam ja bilo mali oca se zvalo samo ćaća. Po nekom nepisanom pravilu naziv tata upotrebljavali su samo slabići ili pak gospodska djeca, a većina nas takvi nismo bili.
Moji ćaća bio je sirotinjsko dijete, nepismen ili bolje kazano elementarno pismen, ali dovoljno obrazovan da svojoj djeci usadi temeljne vrijednosti koje danas nazivamo civilizacijskim dosezima. Uvijek umoran, ili od vreća kojima je vješto baratao u mlinici ili pak od sumorna života, tko bi to znao.
Jedino čega je bilo u mojoj obitelji u izobilju, bila su djeca. Božji blagoslov neštedimice je padao po mojim roditeljima. Makar naizgled grub, uvijek je bio nježan, uvijek bi znao pitati za stanje u školi, ali naravno, nikada nije išao na roditeljski sastanak jer se tada podrazumijevalo da je to ženski posao.
Kad bi me ćaća ili mater znali poslati kao klinca u mesnicu kod Roka, Rokova gospođa Ivanka bi samo upitala čiji sam. Ja bih tada pružio mali blokić u koji bi ona upisala dugovanje i ja bi meso bez problema nosio kući. Isto tako je bilo i sa šišanjem. Morao sam se šišati kod Vice Pattiere jer je tako dogovorio moj ćaća. Sve bi se to zapisalo i jednom mjesečno plaćalo kad bi ćaći bila plaća. Naši stari tako su postali preteče današnjih kreditnih kartica i plaćanja bez novca ali uvijek u skladu sa dogovorenim rokovima. I nikad se tada nije išlo u crveno. Bio je dovoljan komadić papira i riječ i sve je štimalo. Život bi tekao dalje. A još Amerikanci misle da su kartice njihov izum. Neš’ ti njih!
Prvi televizor nabavili smo kad sam ja bio već srednjoškolac. Naravno crno-bijeli. Gledao se program do kraja Dnevnika. Tada bi ćaća autoritativno ugasio televizor jer po njegovom mišljenju troši puno struje. Čak su i njegovi redoviti izlasci s društvom u gostionice kod Grabince ili kod Jelice Paratove na partiju briškula i po’ litre, bili zapisivani u Knjigu. Po takvim “domjencima” našlo bi se mlinara, kaligera, maranguna, mehaničara, električara, a znao bi zalutati i poneki obrazovaniji Drnišanin. Svi su se oni znali zadovoljiti malim, čašom vina, lipom akužom, dobrim učenjem u školi svoga sina ili kćeri, dobrom utakmicom DOŠK-a.
Oni su bili duša Drniša, oni su bili njegova pjesma, njegova molitva, njegov branik kad je trebalo. I davali su sve da bismo mi mlađi završili škole i postali netko i nešto kad već njih život nije mazio. Takvih ljudi više nema.
Nema više Grabince i Paratuše, nema više ni kaligera. Ostaju samo ovakva naša pojedinačna sjećanja, one uspomene kad i nama zna iz dubine duše poletjeti poneka suza.
Ćaća se ima samo jedan i kad ga izgubiš, ti si nepovratno siroče.

Drnišanac

Odgovori