Mlinica

Već dugo smo svi svjedoci kako se društvo mijenja, kako strelovitom brzinom neke stvari nestaju, neke nove nastaju, brzo se i one transformiraju pa i one nestanu. Kad smo pričali o kovačkoj radnji, rekli smo da nestaju, da ih više niti nema, jer jednostavno nema više konja, nitko ih ne drži. Naravno da onda više nema ni karova, niti đandinera, nema više ni komoća ni komoćarskih radnji, a nema više tko ni zašto proizvoditi rednje i škurje.
Meni je žao što više u našem kraju nema mlinica. U neka davnija vremena žito se mljelo u vodenicama. Jedna od njih je bila i u kanjonu Čikole, ispod Gradine. Uvijek bih se divio snazi Čikole koja bi moćno, s jeseni, vrtila veliki mlinski kamen, a pšenica koja bi lagano curila u otvor na sredini kamena njegovom silinom pretvarala se u brašno koje je svojom svježinom draškalo naše nosnice. Tu se žito donosilo na magarcima koje bi se naprtilo, a oni bi onda stoički, lagano, izdržavali sve uspone i nizbrdice koje su ih čekale na putu. Meni je ipak bila najvažnija mlinica na Čikolskom mostu. Tu je radio moj ćaća. Bila je to električna mlinica, vlasništvo nekadašnjeg poduzeća “Komunalac”. Bila je tada u Drnišu još jedna mlinica, u dvorištu pored Splitske banke, a postojale su i dvije šuljare za šuljanje žita i to u kući Buha gdje je sada kafić i frizeraj, i u takozvanoj Pjerinovoj kući. Dobro se sjećam kako je ćaća već zorom išao u mlinicu. Tamo bi ga već čekalo po nekoliko karova natovarenih žitom, pšenicom i kukuruzom. Žito je bilo u posebnim tkavenim vrećama koje su se vezale isto tako tkavenim užetom i stezalo u cik cak vezanju kroz posebne otvore, a s gornje strane bi se stavljala posebna krpa jer je otvor vreće bio širok. Ćaća bi rutinski bacao te vreće i njihov teret u koševe iz kojih bi žito lagano odlazilo u sam mlin i uz zaglušujuću buku na sasvim drugom kraju postrojenja izlazilo bi brašno, mirisno i gotovo vruće od trenja među valjcima.
Vlasnici žita uvijek bi šešulom odvadili dio i ostavljali ćaći ujam u njegov karakteristični bijeli šaket. Moj bi zadatak bio pred kraj radnog vremena taj šaket donijeti kući. Kad bi vlasnici žita dolazili sa sela, uvijek bi donosili sa sobom kruha ispod peke i dobra vina, a po lešo meso, dobro posoljeno krupnom soli, išli bi u oštariju kod Ranka Vukašina. U takvu ozračju nije bilo čudno kad bi se začulo i malo ojkalice. Ispred same mlinice bilo je vrlo živo, poput kakva neobičnog parkinga. Puno karova, puno konja sa zobnicama, puno magaradi, a u mlinici ljudi, umorno ali sretni, zbog žita, zbog uroda, zbog nagrađena truda.
Malo po malo, ugasila se mlinica. Sve se manje sijalo žito, umjesto karova i konja, stigli su automobili i traktori. Magarci se mogu naći još ponegdje, više kao egzotika, nego kao pomoć pri svakom teškom poslu. I tako se krug pomalo zatvorio. Ne sije se žito, nema više mlinica, nema više mlinara. Stoji sada samo jedna ruševina, stoji samo jedan mali spomen da su tu nekad dolazili vrijedni ljudi, i uz čašicu crnog i koricu kruha nazdravljali radu i životu.
Ja se ne sjećam mirisa vina, bio sam mali. U mojim nosnicama nepovratno se upio miris svježe samljevenog žita. Takvih mirisa djetinjstva nikada nisam kasnije osjetio.

Odgovori