Mlikarice

Ima nekih stvari koje čovjek, htio ne htio, zaboravi kao da nikada nisu postojale, nekih ljudi kao da ih nikad nije bilo i tek kad neki detalj vidiš, podsjeti te to na neke ljude i neke događaje i najednom stvori se čitava bujica sjećanja. Kao da smo negdje dubok skriveno čuvali te ljude i te događaje koji nam se, sami od sebe, otkrivaju.
Dovoljno je vidjeti nekada samo detalj, jedno lice i asocijacije poteku.
Postojala je davno u ovom našem gospodarskom okruženju jedna kategorija žena koju smo svi zvali najobičnije: MLIKARICE.
Kratko, bile su to žene koje su prodavale mlijeko i od toga živjele. Onda nije bilo tetrapakova niti oznaka mlijeka po stupnju masnoće. Jednostavno,naručilo bi se mlijeko mjesečno, onda bi svaki dan u istom dogovorenom terminu mlikarica ili netko njen donosio mlijeko ili u kuću ili pred vrata, i pri tome uzimao praznu bocu koja bi morala čekati pred vratima.
Ta adresa, taj kupac za mlikaricu je bila njena pošta. Svaka od tih mlikarica imala bi više pošta, pa bi se onda, malo po malo, znalo skupiti pristojno novca. Od toga se živjelo, od toga s preživljavalo. Krave je valjalo čuvati, voditi na ispašu, hraniti ih sva dan, valjalo je čistiti pod njima, valjalo ih je musti.
Sjećam se dobro jedne naše mlikarice iz Kričaka, nisam više siguran je li se prezivala Jerković ili Bilić. Nikada nije kasnila s mlijekom, uvijek gotovo u minutu. točno. Znala je uvijek uz mlijeko donijeti, kad bi bila sezona, i ponešto od voća, pokoju smokvu, bajam, oskorušu ili grozd. Grmilo, sijevalo, padala kiša ili bilo suho, ona je nosila mlijeko. Uvijek je vodila računa da boce budu čiste. Onda su se one prale običnom pržinom ili listovima od smokvića. Dobro bi se tresle s vodom i tim priručnim deterdžentima, a nakon ispiranja sijale bi se kao Sunce.
Tako je trajalo sve do pojave tetrapaka i prodaje mlijeka koje se više ne mora niti kuhati, mlijeko s kojeg više nisi mogao skidati skorup i mazati ga po kruhu. Pomalo je nestajalo krava, ovaca, mlikarica, nestala je i ona romantika jutarnjeg ispijanja kave na brzinu kad bi mlikarica i moja mater izmijenile najnovije vijesti.
Sada veliki gradovi već imaju u svojim zoološkim vrtovima i odjele s domaćim životinjama, da djeca vide kako izgleda krava, kako se ne bi čudili kako se iz krave dobija tetrapak. Puno je toga nestalo,
promijenilo se tehnološkim napretkom, umjesto mlijeka koje se cijedilo poslije mužnje kroz gazu, pijemo mlijeko odgovarajuće masnoće, pasterizirano, s različitim okusima. No je li baš napredak uvijek znači nužno i boljitak ?! Ta tko može vratiti ljepotu onih jutara kad bi naša mlikarica donijela prve smokve i prvo grožđe, i ispijajući kavu ona i mater prepričavale lokalne ćakulice.
Ostaje samo lagana sjeta i sjećanje na one žene, one mlikarice koje su s mukom i trudom uspijevale uzdržavati obitelj prodajući mlijeko.
Neka i ove riječi, umjesto zahvale, budu bar spomen na njih i njihova besana jutra.

Drnišanac

Odgovori