Mi i Dan mrtvih

Malo po malo, dan po dan, mjesec po mjesec, godinu po godinu, neopazice dođemo u fazu kad shvatimo da se skupilo puno godina, da nas život prestaje maziti i da stiže vrijeme kad moramo napraviti rezime svega onoga što smo trebali biti, a nismo. Rezime svega onoga što smo željeli napraviti a nismo. Jednostavno, dođe vrijeme kada valja podvući crtu pod prijeđeni put i pripremiti se za konačno svođenje životnih računa.

Dan mrtvih najbolja je prilika da se sjetimo svih ljudi koji su nam bili potpora dok smo rasli, svih onih koji su nas učili da valja voljeti i ljubiti, koji su nas učili voljeti Drniš, Čikolu. Onih koji su nas učili da sunce najljepše izlazi nad Svilajom a miris pokošene trave je najopojniji dok ga bura lagano nosi s polja prema gradu.

Svatko se tada rado sjeti majke. Sjetimo se njenih brižnih riječi i pokreta, sjeti se brige nad svakim našim danom, nad svakim našim trenutkom. Sjetimo se tada i njene sreće kad je prvi put ugledala našu djecu i nazvala se bakom. Sjetimo se tada i naših očeva, onih kojima je Drniš bio sav svijet, koji su na njega živjeli i bio im je sasvim dovoljan da budu sretni.

Ponekad znam prošetati grobljima. Zastanem tako pokraj svakog humka i vidim imena, vidim ljude, likove i sudbine. Vidim ljude koji su nekada živjeli, voljeli, nadali se boljem životu, zalogaju kruha, ljubljenoj ženi. A sada, ok gledam humke, sve je samo tišina i huk vjetra dok svira vječnu melodiju u krošnjama čempresa. Bude poneki grob obrastao travom. Vidi se da tu leži netko zaboravljen, netko tko je i u smrti sam kao što je to bio i u životu.
Nebrojeno je ljubavi skriveno u humcima, nebrojeno nada, neke su postale dio ondašnjih života a neke su zauvijek ostale samo nade i tako prešle u vječnost. I sada su tu pred našim očima. Neka nam ne bude teško i na takav grob staviti cvijet zapaliti svijeću.

Jednom će doći vrijeme kada će i naša počivališta netko obilaziti, stavljati cvijeće, paliti svijeće. Neka se zapamti da su u kolopletu života postojali neki ljudi koji su nadasve voljeli svoj grad, koji su voljeli šetnje kroz Petrovo polje, dok bi im pogled stalno hrlio obrisima grada koji su okupani posljednjim zrakama sunca polako nestajali u dubokoj noći. A umjesto kićenih epitafa dovoljno je samo reći: bili su to ljudi koji su voljeli Drniš.

DRNIŠANAC

Odgovori