Malo o nostalgiji

Onaj ko ne zna Drniš, tko tu nije rođen i kome se on nije podvukao pod kožu, pomislio bi: O , Bože, malena li i dosadna gradića! A opet, onaj tko ga pozna i tko živi s njim, rekao bi: O Bože, kakvh li sve sudbina! Pa i mi smo znali često, na ovim istim valovima, spominjati mnoge ljude, za koje bi stranci rekli da su potpuno bezlični likovi, ali svi znamo da su upravo oni ti koji su činili ono fino životno tkivo grada i ovoga kraja. I nitko ih nije morao učiti da se Drniš voli. Drniš se voli sam po sebi, bez ikakvih kalkulacija, makar ponekad ta ljubav bila i neuzvraćena. Zašto sve ovo spominjem?
Po tko zna koji put imao sam nedavno jedan telefonski poziv, ovaj put iz Rijeke. Uljudnim glasom, ali izrazito riječkim naglaskom, nazvala me jedna starija gospođa, predstavila se ljubazno i kazala da je ona rođena Drnišanka koja je, ponesena životom, napustila grad još prije više od četrdeset godina. Naravno, u međuvremenu se i udala i formirala svoju obitelj pa živi u Rijeci. Kad je vidila na web portalu Radio Drniša našu kolumnu, počela je čitati i tako je došlo do našeg kontakta. Kako sama kaže, svi tekstovi objavljeni kao sabrane kolumne Drnišanca u knjizi, vratile su je u mladost, u doba kad se tek učilo voljeti, u doba kad smo svi bili nekako bezbrižniji, a za sreću je bilo dovoljno samo malo bure, vedro nebo nad Svilajom i bistra Čikola koja zapjenušena poput vihora druguje s kanjonom.
Iz tog i takvog Drniša otišli su mnogi. Neki kažu, to je odlazak iz svog prirodnog staništa, iz majčnskog okružja, iz grada u kojem za nas nema tajni, osim onih koje nam malo po malo otkriva sam život.
Tu i tamo znali bi ljudi svratiti u Drniš, sretati se s njima nepoznatim licima, s nekim novim ljudima, ali bi im svejedno ostajao osmijeh na licu čim bi se dohvatili panorame ucrtane u njihova srca još u mladosti.
Zato i ova knjižica, za tu gospođu, predstavlja nešto posebno. Tu se priča o ulicama kojima je i ona hodala, tu se spominju ljudi koje je ona poznavala. Tu, među koricama, zbijena je jedna velika količina emocija koju se može sada stalno čuvati i držati čvrsto, i u Rijeci, uvijek sa sobom.
Puno je takvih ljudi koje je život odnio kojekuda. Svi oni žive nekakve živote, netko bolje, netko lošije, ali ipak, na kraju, kad dođe vrijeme zbrajanja, svi se oni sjete Drniša, sjete se mirisa i boja mladosti, sjete se prvih ljubavi i zagrljaja i bure što nemilice udara škurama i sklada svoju vječnu melodiju u krošnjama stabala.
Bude im tada toplo oko srca, makar će mnogima zadnja slika Drniša biti ona dok je vlak lagano zamicao prema Siveriću, a konture Gradine na horizontu polako se gubile i nestajale u nepovrat.

Odgovori