Macel

Šetajući ovako eterom iz tjedna u tjedan i tako već stotinu dvadeset i pet tjedana, gotovo da nema kutka Drniša koji u toj šetnji nismo posjetili. Uvijek su ulice i kuće mjesta uz koja, prije svega, vežemo ljude, vežemo osobe, njihove živote i sudbine, pa tako i život i sudbinu ovoga grada. Uvijek bi se pokazalo da dušu grada, njegov životni puls čini prije svega sirotinja, običan puk, oni ljudi što su se zorom dizali na posao, oni što su već u šest sati ujutro bili na svojim radnim mjestima, oni što su u utrobi Promine kopali mrkli ugljen, oni što su zorom kosili polje prije prvih zraka sunca.
Kad to spominjemo, mislimo na vrijeme kad je u gradu bilo svega nekoliko automobila, par televizora, jedno kino i jedan DOŠK. Za nas koji smo potekli iz obitelji s dna nekakve imaginarne društvene ljestvice postojala je još jedna bitna institucija. BIo je to macel, za mlađe koji to ne znaju, to je klaonica. Većina će, naravno, pomisliti na onu veliku zgradu što zjapi prazna na početku polja, neposredno iza Veterinarske stanice. Ja ne mislim na nju, već na stari macel, zgradu smještenu između kuće Marka Vukušića i Pušarove pekare. To je bo stari macel. Još dok se nisam kao mali smio kretati iz svoje ulice, uvijek bi s večeri čuo mukanje krava. Strašno je bilo čuti, u tišini, mukanje koje je tako žalobno zvučalo, kao da su jadne životinje znale da su došle na svoje stratište. A onda, kad sam već smio prići bliže, vidio sam neke ljude kako maljevima udaraju jadne životinje i odmah potom potok krvi. Nisam nikad više prilazio tom objektu. Čudio sam se mojoj materi zašto je često, ranom zorom, išla upravo na macel. Razlog je prozaičan. Išla je rano kako bi mogla doći do janjećih tripica, janjeće utrobe. Kad bi ih i uspjela dobiti, tek onda bi nastao pravi posao. Sve bi valjalo dobro oprati, najprije na Čikoli, netko uz Skalice preko puta mlinice, a netko odmah uz skale ispod Mosta. NIje pri tome bilo bitno jeli voda bila hladna, posao se morao obaviti.
Prave tripice su bile vrlo cijenjene i to prije svega janjeće. Moj bi ih stari znao spremati obvezno ubacujući i janjeće nožice koje je on čistio vrlo pažljivo jednim malim tamperinom kojeg nitko nije smio dirati osim njega, i koji je služio samo za tu namjenu. Te bi prigode bile banket za sirotinju. Ono što se pamti, to su svako jutro redovi pred Macelom, jer jeftinijeg obroka od besplatnih tripica nije moglo biti. Meni je i sada onaj okus tripica s nožicama, pomalo želatinozan, ostao kao jedan od dražih okusa djetinjstva. I kad sam kao mladi nadobudni student u Zagrebu jednom zgodom naručio špek fileke, misleći da je riječ o kakvoj deliciji, razočarao sam se kad sam vidio da su to ipak samo tripice s kockicama pancete.
Sada mladi ipak imaju svjetski jelovnik, od talijanskih pizza i pizzeta, prek najrazličitijih američkih cheesburgera, fishburgera ili raznoraznih drugih burgera. Nova vremena, novi običaji. Sada i macel zjapi prazan, kao ruševina. U meni ipak budi, svaki put kad ga vidim, sjećanje na jedno, čini se, romantično vrijeme, kad se moralo podraniti da bi se stekao obrok, kad se živjelo puno skromnije, ali i vrijeme kad je u Drnišu bilo puno više ljudi, a osmijeh na licima bio puno češći nego danas.
Meni je ipak draga jedna stvar. Nema više mukanja krava i bleke ovaca što bi dugo u noć parale tišinu. Ti jezoviti zvuci sada su samo jedno daleko sjećanje.