Kovačija

Lutajući našom prošlošću i eterom iz tjedna u tjedan, evo, već po 161. put, spominjali smo i ono što je činilo bit ondašnjeg gospodarskog života, a to su naši obrtnici i njihovi obrti. Tehnologija i način života općenito, učinio je da su mnogi obrti postali nepovratno samo dio prošlosti i dio sjećanja.
Dobro se sjećam radnji u glavnoj ulici nedaleko kuće Adžija, sadašnjeg Muzeja. Uvijek bi u toj ulici bilo parkirano nekoliko karova i poneka đandinera. Tu su radila tri vrijedna radnika kovača, svaki u svojoj radnji, Frane Kolombo, Mladen Kolombo i Đino Kolombo. Frane je postao nadaleko čuven majstor za izradu balota.
Ja sam ipak kao dječačić najrađe svraćao u kovačku radnju, ili kako smo to mi znali govoriti, u kovačiju kod Đina. Onizak i malo pogrbljen, s frontinom na glavi, u trlišanom radnom odijelu kuckao bi po čitav dan svojim velikim čekićem o nakovanj. Bio je vrlo srdačan s nama malima i znao bi nam često dati čekić u ruke da i mi oprobamo barem malo od kovačkog zanata. I kad bi se ispuhali, onda bi nam kazao: Eto, sad si vidio šta nije za tebe. Uhvati se knjige i lipo uči! Često bi znala iz stambenog dijela kuće svratiti i njegova gospođa Ana pa čak i nas djecu počastiti ponekim baškotinom ili galetom. Ono što me posebno fasciniralo u toj njegovoj radnji bio je veliki mijeh kojim je raspirivao vatru i grijao željezo. Dozvoljavao je nama malima da mu pri tome asistiramo. Kad bi radio sam, onda je mijeh pokretao dugačkom drvenom pedalom, a mi smo to znali raditi potežući prikačeni pancir. Divio sam se Đinu kako bi hladnokrvno konju na kopito stavljao užarenu potkovu i zabijao u nju u one rupice kovačke čavle. Još sam se više čudio kako to konj može sve izdržati. Poslje nam je Đino objasnio kako to stvarno izgleda i zašto se konj ne buni zbog potkove. Govorio je kako su potkove njegove nove postole, pa tko je vidio da se itko buni na nove postole.
Mi smo pomalo odrastali i najednom je prestalo kuckanje čekića o nakovanj, nestalo je konja i karova, nestalo je đandinera. Otišao je i Đino u mirovinu, a onda i kod svog nebeskog gospodara. Kad god tuda prođem, sjetim se Đina kako bi nas malo zamrčio po nosu, sjetim se i gospođe Ane i njenih galeta i baškotina.
I Đino bi skupa s kovačijom otišao u zaborav da se nije desila jedna lijepa stvar. Đinov sin Krste, svima znan kao Kike Đinov i njegova supruga Mirjana temeljito su obnovili kuću u kojoj je bila kovačija i stan.
U Domovinskom ratu dosta toga je bilo popljačkano, ali je Kike ipak uspio sakupiti dosta alatki, a sačuvao je i mijeh. Kuću je s vanjske strane precizno do u detalj uredio, a s dvorišne strane u prizemlju napravio prelijep prostor u kojem je izložena čitava povijest obitelji s brojnim alatima kojima je vješto rukovao Đino. Dvorište je pretvoreno, maštovitošću gospođe Mirjane, u jedan mali botanički vrt, ukusno uređen s jednom divnom fontanicom.
Sada to više nije samo obiteljski kutak za uživanje, to je dio baštine spašen od uništenja i zaborava. Bilo bi preljepo kad bi se svi mogli ugledati na Kikin primjer. Meni ostaje samo drag osjećaj da sam bio svjedokom jednog mukotrpnog života uz čekić i nakovanj i da sam znao jednog dragog čovjeka u mrčavom trlišu, s frontinom na glavi.