Kovački zanat u Drnišu

Iz razgovora s Jakovom Kevićem, drniškim kovačem iz Kovačke ulice (u programu 12.09.)…

Zanat se ne tako davnih dana (u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, a gdjgdje i tijekom druge polovice) učio u kućnom okruženju: “Svaki roditelj je tio imat nadzor nad nama (nad djecom, op. a.), nije nas pušta ki sad dicu bilo di da idu, nego u školu-iz škole, dođeš kući i moraš doć u radionu i s njim bit prisutan – nešto mu dodat, nešto mu odnit, nešto mu donit itd. Tako si stjeca zanatsko iskustvo”.

Kovač bi za svoj rad najčešće dobio meso, žito, ječam, pšenicu, ulje, jaja i sl. jer novca nije bilo. Isto je vrijedilo i obratno: ljudi bi kovačima donosili ugljen, a zauzvrat bi im majstori potkivali konje, oštrili alat i oruđe, …
Kovački je zanat iziskivao veliki fizički napor: kovači su kratko živjeli – u prosjeku 50 – 60 godina.
Danas zanat odumire: industrijska postrojenja proizvode sve što je nekad kovač stvarao – zanatlija samo popravlja pokvareno, vari, oštri i sl.