Jedna večernja priča

Imam običaj da gotovo svaku večer, kad god mi to vrijeme i poslovi dozvole, prošetam Drnišom. Najviše volim sumrak, ono vrijeme kad sjenke počinju svoju veselu igru, a oblici koji nam se nadaju i koje danju dobro znamo, bivaju sasvim drugačiji, ponekad i neobični, ovisno o jačini možda i samo jedne najobičnije žarulje. U svom tom šarenilu boja, u toj polutamnoj paleti, i ta žarulja bude poput one kapi u Cesarićevu Slapu.

Često te šetnje znaju biti i protkane tugom. Znam proći i čitave kvartove a da ni na jednom prozorskom oknu ne vidim svjetla, a na ulicama opet nigdje nikoga. Doslovno, nigdje nikoga. Budem čudan sam sebi, na cesti, onako sam. A opet ne mogu da se ne sjetim svih onih koji su tu prije bili, koji su šetali prije mene, svih onih zbog kojih je Drniš prštio životom.

Neku večer, igrom slučaja, ukraj Poljane, a nije bilo još niti devetnaest sati, sreo sam dvoje drniških mladih, jednoga mladića i jednu djevojku. Oboje mladi, oboje visoko obrazovani. Riječ po riječ, malo o radiju, malo o novim programskim idejama, malo o studiranju, pa onda o glavnoj temi svih naših razgovora, Drnišu i životu u Drnišu za mlade. Iskreno govori djevojka, evo, u ovoj prigodi neka bude
Josipa, kako provodi dane. Malo radi prije podne, fakultet je završila, a poslije podne, u Drnišu, može otići u neki od lokala, popiti kavu s prijateljicama, izgubiti koju uru i onda opet kući. Nimalo sadržajno i nimalo inspirirajuće. A onda i ona već osjeća taj civilizacijski sraz, sve je manje tema koje su jednako bitne njoj i većini drugih mladih, sve je više onih kojima najbolje društvo postaje čašica i čama,
besprizorno ubijanje vremena, i tako dan za danom. I kaže moja sugovornica, ja ću sigurno ići na poslijediplomski studij, pa ne želim svoja podneva trošiti uz jednu kavu i pet šest cigareta. Ja želim vidjeti kako svijet živi i kako se u svijetu živi. Ja ne želim slušati o svijetloj budućnosti kao što ste vi stariji bili prisiljeni, ja želim sama i živjeti i stvarati tu budućnost.

I momak u našem društvu, bistar, obrazovan, slično je mislio. Bez posla i bez osmišljene svakodnevice, čovjek lako upadne u beznađe, upadne u očaj. To je još samo mali korak do ponora. Ja u takvu kolotečinu ne želim ulaziti, bio je rezolutan mladić. Uljudno smo se pozdravili kao i uvijek, aja sam nastavio svoju večernju šetnju, ovaj put s dvojakim osjećajima. Bilo mi je žao tih mladih što naprosto gube vrijeme, ali mi je i drago što dobro znaju da za njih nema granica, niti u učenju, niti u životu.

Jasno su kazali: I mi volimo šum Čikole u kanjonu, i mi znamo da najbolje mirišu arambašići naše matere, i da Sunce najljepše izlazi iza Svilaje, ali nama život ipak otvara i neke druge putove.

Ja sam tada spoznao da ovi mladi neće nikad zdvajati poput onog Krklecova lika koji je jednom davno pjevao:

Idem putem bez cilja,
Ne znam s kim ću ni šta ću,
I zviždim pet-šest milja,
A pet-šest grcam u plaču!

 

Drnišanac

Odgovori