Ivan Meštrović

Iz razgovora s Miljenkom Galićem, drniškim pjesnikom (u programu 25.07.)…

„Drniš je uzglavlje petropoljske kolijevke koja je obrubljena svjetlima pribodenim na ošit noći, a pokrivena zvijezdama“… A ja sve više gledam zvijezde „jer su luči zvijezda svjetla krajnjih konvergencija prema postojbini duše”. Riječi su to Miljenka Galića, koji je na sebi svojstven način govorio o velikanu naše Kraijne, Ivanu Meštroviću:
„Meštroviću je Zagora izvor svih nadahnuća i, naravno, nezaobilazna metafizika, koju je on provlačio kroz svoj rad jer ga nije mogao zadovoljiti smješak Mona Lise. Zato se on vraćao raspećima i pietama i anđelima… Čitavog je života tražio Krista. To je vrlo bitno za egzegezu njegova umjetničkog puta. Za njega umjetnost istodobno bijaše u isto vrijeme pjesma i molitva.
On traži svjetlo koje nadilazi onaj slikarski chiaroscuro, on traži to svjetlo nepojavno koje se događa u dnu duše. On je taj koji umuje nad zjenom Zdenca…
Uostalom, gdje je odlučio počinuti? Mogao je biti među arkadama, no ta crkvica Presvetog Otkupitelja jedan je poseban znak. Povezanost njegova s krajem upućuje na suštinu njegove umjetnosti jer on je sin Zagore, a u Zagori se ljudi rađaju s franjevačkim zavjetom siromaštva i sve ih upućuje na nutarnji život.
Bez njegovih Razgovora s Michelangelom (dramski tekstovi o umjetnosti, vjeri, stvaralaštvu, op. a.) ne možete ga do kraja upoznati…”