IN MEMORIAM – DRAŽEN MARIN (1957-2012)

Kad god se piše In memoriam, obično to biva samo jedna lijepa društvena konvencija, jedan lijep običaj i ništa više.

Kad se, eto, počinje pisati In memoriam čovjeku kakav je bio Dražen Marin, onda to više nije puki običaj, već izraz iskrene tuge za čovjekom koji je svojom aktivnošću i svojim životom obilježio i mnoge naše živote, živote svih nas kojima je Došk značio i znači puno, kojima je Došk na srcu kao dobar dan, kao zraka sunca ili opojni miris svježe pokošene djeteline.

Ne može se zaboraviti šesnaestogodišnji mladić koji je hrabro zakoračio na Podvornicu davne 1973. godine, i odmah osvojio srca svih nas navijača Doška, svojom igrom, zalaganjem, trkom, potezima koji su izluđivali protivničke obrane, golovima koji su izluđivali protivničke obrane, golovima koji su navlačili osmijehe na naša lica. Odmah su ga prihvatili starije kolege, odmah ga je prihvatila publika, odmah je postao Dražo. Čitavim svojim životom bio je Doškovac za kojeg nije bilo važnih ili manje važnih utakmica. U svakoj od njih on je branio boje Doška i davao je cijelog sebe.

Tako je bilo sve do njegove 37. godine. Potom biva trenerom Doška, zapamćenim ponajprije po savjetima i svjedočenju mladima kako se voli Došk, a onda i kako se igra nogomet. 2005. godine postao je predsjednik Doška i tu je funkciju uspješno obavljao četiri godine.

Nikada nismo morali spominjati njegovo prezime. Dovoljno je bilo kazati Dražo i znalo bi se odmah o kome je riječ. Preko pet stotina odigranih utakmica za Došk uz nebrojeno puno golova, rijeke znoja i aplauzi vjernih navijača učinak su jednog blistavog sportskog života.

A onda, kad je Dražo davno već postao suprug, otac, svekar i djed, život napravi jedan grubi faul, rekli bismo đonom, i iz naše sredine, iz ovoga grada, odnese Dražu u nepovrat, u vječnost.

I kad smo 8. siječnja navečer čuli nesretnu vijest da je umro Dražo, da je prestalo kucati veliko sportsko srce, kao da je gradom zavladao tajac, nevjerica, muk.

Uslijedio je veliki ispraćaj, suze i posljednje riječi oproštaja njegovih Doškovaca. Lijes su nosili njegovi prijatelji s kojima je dijelio radosti i tuge pobjeda i poraza u najdražem Doškovu dresu.

Najteže je ipak njegovoj obitelji koju je Dražo volio iznad svega. Zna njegova Renata da više nikada neće ugledati mili lik, Mario i Dražen ostali su bez najčvršće potpore, bez oca, a mali Duje nikada više neće vidjeti svoga djeda koji ga je naprosto obožavao. Sva velika ljubav Dražina spram obitelji otišla je u beskraj.

Ostala je samo duboka kršćanska nada i vjera u susret u Vječnosti. Neka Dražu do tada prate naše molitve, a milostivi Gospodin neka osvijetli njegove nebeske pute.

1973. godine, DOŠK u Skradinu, Dražen prvi u donjem redu, na početku karijere

1980. Na Podvornici (Dražen u donjem redu, treći s lijeva)