Čikolaši

- 19. studenoga 2009.

Kad god ovako s jeseni počne padati magla, a oblaci zaigraju svoje beskrajne nebeske igre, uvuče se nekako sjeta u moju dušu, melankolija, i tad mi uvijek padne na pamet djetinjstvo, padnu mi na pamet naše dječačke igre, sjetim se likova za koje sam mislio da sam ih potpuno zaboravio, ali se oni uvijek jave, rijetko, ali uvijek jer su, jednostavno, dio mene.
Veliki gradovi imaju svoje kvartove pa tako i mi u Drnišu. Mi što smo bliže Čikoli, voljeli smo se zvati Čikolašima. Postojali su još Gradinjaši, pa Kalunjani, pa oni iz Fenčevine, a sad se i Meterize pomalo formiraju kao zasebno naselje.
Bilo nas je onda puno više nego sada. Nije bilo televizije, nije bilo kompjutora niti igrica, nije bilo ovoliko prometa, pa smo, htjeli ne htjeli, bili osuđeni na svakodnevno druženje jednih s drugima. Gotovo da smo imali svoje stalne nogometne postave, a najuzbudljiviji mečevi odigravali bi se na Moseću, na Vickuši. Mnogi sadašnji momci nisu ni čuli za tu lokaciju na Moseću. Znali smo se skupiti i u koloni krenuti na Vickušu. Uživali smo u penjanju kroz obrasli guštik i željno iščekivali trenutak uspona. Tada bi pukao predivan pogled na Drniš, na Petrovo polje i na Svilaju. Imao sam tada osjećaj da Svijet držim na dlanu. Uvijek je netko od nas imao i psa koji je samo nadopunjavao svojim lavežom naš osjećaj idile.
S večeri bi opet znali zaigrati nogomet na cesti ispred Adžijine kuće, ne mareći puno za prosvjede gospođe Keti Adžije. Uzbuđenje bi nastupalo kad bi stigao večernji autobus iz Splita kojeg smo pozdravljali mahanjem, kao da smo bili svjesni da nas baš on veže s velikim svijetom. Možete li zamisliti da se ispod Čikolskog mosta pecala riba, prali janjeći drobovi, a na skalicama iznad mosta ražentavali sukanci?! Krstareći dnevno po Moseću i uz kanjon, upoznali smo svaki grm, svaku škrapicu, znali smo razlikovati svaki ptičji pjev, uvijek svjesni činjenice da to znamo jer smo Čikolaši.
Onda pomalo život učini svoje. Razdvoji nas, raseli nas, ostari nas. Meni je bar ostala prigoda da ih se mogu sjetiti i spomenuti, i Tonća Ožegovića, Srđana Mrđena, Marka i Ivu Vukušića, Stanka i Ivicu Bilića – Pušara, Miću Kolundžića, Željka Popca – Krečana, Kiku Kolomba, braću Andriće, braću Tomu i Zvonka Ćurkovića, Antu Meštrovića – Brku i brata mu Željka, Peru i Branu Raića, Petra i Veljka Petranovića, Josu Jerkovića, Radu Andrića Bisa, Vjeku, Petra i Antu Širinića, Joška i Ivu Begonju, Antišu i Zdenka Barišića, Slavka Čanu Vukašina i brata mu Milu, braću Željka i Milu Bitunjca i još mnoge, što starije, što mlađe.
Tek ovako kad ih čovjek poimenično spomene, shvati kako je život okrutan. Mnogi od njih skončali su život kao mladi ljudi. Nisu uspjeli do kraja dosanjati svoje snove i svoje ljubavi. Nisu uspjeli do kraja podići svoju djecu.
Neka im makar ovo naše današnje podsjećanje bude djelić uspomene i djelić podsjećanja na vrijeme kad su bili mladi, kad su očekivali puno od života, kad su voljli svoj grad i svoj kvart i kad su iznad svega bili ponosni što su Čikolaši.


MIŠLJENJA ČITATELJA

OSTAVITE ODGOVOR

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Radio Drniš

Sviramo samo najbolje

Current track

Title

Artist

Background
hrCroatian